PORUKA SVETOGA OCA FRANJE
za korizmu 2025. godine
Hodimo zajedno u nadi
Draga braćo i sestre!
Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi, započinjemo, u vjeri i nadi, godišnje korizmeno hodočašće. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?« (1 Kor 15, 54-55). Isus Krist, raspeti i uskrsli, središte je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je život vječni (usp. Iv 10, 28; 17, 3). [1]
U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejske godine, želim ponuditi neka razmišljanja o tome što znači zajedno ići putom nade i otkriti pozive na obraćenje koje Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.
Ponajprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasnici nade” doziva u pamet dugotrajno putovanje izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji, koje je opisano u Knjizi Izlaska. Taj mukotrpan put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin, koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Ne možemo spomenuti taj biblijski izlazak, a ne sjetiti se one naše braće i sestara koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Tu se javlja prvi poziv na obraćenje, jer svi smo mi hodočasnici u ovom životu, ali svaki od nas se može zapitati: koliko dopuštam da mi takvo stanje stvari postane izazov na koji sam pozvan odgovoriti? Jesam li doista na putu ili me nešto koči, stojim na mjestu, sputan strahom i beznađem ili uljuljkan u svoju zonu komfora? Tražim li putove oslobođenja iz situacijâ grijeha i narušena dostojanstva? Bilo bi nam dobro u korizmi svoju svakodnevicu usporediti sa životom nekog migranta ili hodočasnika, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Bio bi to dobar “ispit” za onoga tko je na putu.
Kao drugo, to je zajedničko putovanje. Hodati zajedno, biti sinodalni [2], to je poziv Crkve. Kršćani su pozvani putovati zajedno s drugima, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da izađemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našoj braći i sestrama i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. [3] Hoditi zajedno znači tkati jedinstvo temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3, 26-28). To znači ići ruku pod ruku, bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim. Idemo u istom pravcu, stremimo istom cilju, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.
U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo znamo li u svom životu, u svojoj obitelji, na svojim radnim mjestima, u svojim župnim ili redovničkim zajednicama, hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom: jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva. Pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko stavom dobrodošlice izraženim konkretnim gestama. Dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini [4]. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.
Kao treće, hodimo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), središnja poruka Jubileja [5], bude obzor našeg korizmenog putovanja prema uskrsnoj pobjedi. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe salvi, “ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: ‘ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39) ”. [6] Isus, ufanje naše i ljubav naša, uskrsnuo je! [7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tome je vjera i velika nada kršćanâ: Kristovo uskrsnuće!
To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Moramo se zapitati: jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu sam spasiti? Težim li spasenju i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Živim li na konkretan način nadu koja mi pomaže razumjeti povijesne događaje i potiče me na predano zalaganje oko pravde, bratstva, brige za naš zajednički dom, pazeći da se nitko ne osjeća isključenim?
Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, Bog nas čuva u nadi koja ne razočarava (Rim 5, 5). Nada je »pouzdano i čvrsto sidro duše«. [8] U njoj Crkvu moli »da se svi ljudi spase « (1 Tim 2, 4) i iščekuje da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristom, svojim zaručnikom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko« (Usklici duše Bogu [Exclamaciones del alma a Dio], 15,3). [9]
Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomen svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.
FRANJO
__________________________
[1] Usp. enc. Dilexit nos (24. listopada 2024.), br. 220.
[2] Homilija na misi povodom kanonizacije blaženih Giovannija Battiste Scalabrinija i Artemidea Zattija, 9. listopada 2022.
[3] Usp. isto.
[4] Usp. isto.
[5] Usp. bula Spes non confundit, br. 1.
[6] Enc. Spe salvi (30. studenoga 2007.), br. 26.
[7] Usp. Posljednica nedjelje Uskrsa.
[8] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1820.
[9] Isto, br. 1821.