Poruka pape Franje
za Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu [1. rujna 2024.]
Nadaj se i djeluj sa stvorenjem
“Nadaj se i djeluj sa stvorenjem” tema je Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu koji će se slaviti 1. rujna. Preuzeta je iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima 8, 19-25: Apostol objašnjava što znači živjeti po Duhu i u središte stavlja sigurnu nadu u spasenje po vjeri, naime novi život u Kristu.
1. Počnimo s jednostavnim pitanjem na koje možda ne postoji očit odgovor: kad smo pravi vjernici, kako to da imamo vjeru? Nije to samo zato što mi “vjerujemo” u nešto transcendentno što naš razum ne može pojmiti, u nedokučivu tajnu udaljenog i dalekog, nevidljivog i neizrecivog Boga. Nego, kao što nam govori sveti Pavao, to je zato što Duh Sveti prebiva u nama. Dà, vjernici smo zato što je sama Božja ljubav »razlivena u srcima našim« (Rim 5, 5). Stoga je Duh Sveti sada doista »zalog naše baštine« (Ef 1, 14), kao poziv koji nas neprestano potiče da težimo vječnom dobru, prema punini lijepog i dobrog Isusova čovještva. Duh čini vjernike kreativnima i proaktivnima u milosrđu. Korake im upravlja na veliko putovanje duhovne slobode, koje, međutim, nije lišeno borbe između logike svijeta i logike Duha, čiji su plodovi u opreci jedni s drugima (Gal 5, 16-17). A, kao što znamo, prvi plod Duha, u kojem su zgusnuti svi ostali, jest ljubav. Vođeni, dakle, Duhom Svetim, vjernici su djeca Božja i mogu mu se obraćati s »Abba, Oče« (Rim 8, 15), kao što je činio Isus. Oni to mogu činiti u slobodi onih koji više nisu podložni strahu od smrti, jer je Isus uskrsnuo od mrtvih. To je velika nada: Božja je ljubav pobijedila, nastavlja trijumfirati i nastavit će trijumfirati. Buduća slava za novog čovjeka koji živi u Duhu već je sigurna, unatoč perspektivi tjelesne smrti. Ta nada ne razočarava, na što nas se podsjeća i u Buli proglašenja predstojećeg Jubileja [1].
2. Kršćaninov život je život vjere, djelatan u ljubavi i izobilan nadom, dok iščekujemo ponovni Gospodinov dolazak u slavi. Nije problem što paruzija, tj. njegov drugi dolazak “kasni”. Problem je nešto drugo: »kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18, 8). Dà, vjera je dar, plod prisutnosti Duha Svetoga u nama, ali je ujedno zadaća koju treba ispuniti u slobodi i poslušnosti Isusovoj zapovijedi ljubavi. Eto blažene nade koju valja svjedočiti. Ali gdje? kada? kako? Zasigurno u dramama onih koji pate u svijetu. Ako smo mi ti koji se usuđuju sanjati, sada moramo sanjati otvorenih očiju, oduhovljeni vizijom ljubavi, bratstva, prijateljstva i pravde za sve. Kršćansko spasenje ulazi u dubinu patnje svijeta. Ono ne obuhvaća samo ljude, nego svekoliki svemir, ali i prirodu, čovjekov oikos, njegov životni prostor i okoliš; ono shvaća stvaranje kao “zemaljski raj”, majku zemlju, koja bi trebala biti mjesto radosti i obećanje sreće za sve. Kršćanski se optimizam temelji na živoj nadi: kršćanin zna da je sve usmjereno prema slavi Božjoj, prema konačnom ispunjenju u njegovu miru i prema tjelesnom uskrsnuću u pravednosti, “iz slave u slavu” (usp. 2 Kor 3, 18). Ali u prolaznom vremenu nismo oslobođeni boli i patnje koju dijelimo s drugim stvorenjima: sve stvorenje uzdiše (usp. Rim 8, 19-22), kršćani uzdišu (usp. rr. 23-25) i sam Duh uzdiše (usp. rr. 26-27). To uzdisanje izražava nemir i patnju, zajedno sa čežnjom i željom. Taj uzdah je izraz povjerenja u Boga i oslanjanje na njegovu nježnu i zahtjevnu prisutnost, dok iščekujemo ispunjenje njegova nauma, a to je radost, ljubav i mir u Duhu Svetome.
3. Svekoliko je stvorenje uključeno u taj proces ponovnog rađanja i, uzdišući, iščekuje oslobođenje: riječ je o skrivenom i neprimjetnom rastu, gotovo poput “zrna gorušičina koje postaje veliko stablo” ili poput “kvasca u tijestu” (usp. Mt 13, 31-33). Počeci su mali, ali očekivani rezultati mogu biti beskrajno lijepi. Kao iščekivanje rođenja – objavljenja sinova Božjih – nada omogućuje ostati postojani usred protivština i ne klonuti duhom u vremenima nevolje ili pred ljudskim divljaštvima. Kršćanska nada ne razočarava i ne vara: ako je uzdisanje stvorenja, kršćanâ i Duha predokus i iščekivanje spasenja koje se već događa, sada smo uronjeni u mnoge patnje koje sveti Pavao opisuje kao “nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač?” (usp. Rim 8, 35). Nada je, dakle, alternativno tumačenje povijesti i događaja u životima ljudi: ne iluzorno, nego realno, s realizmom vjere koja vidi nevidljivo. Ta nada je strpljivo iščekivanje, koje se može usporediti s onim Abrahamovim kojem nije bilo dano vidjeti plodove. Volim se prisjetiti velikog vjernika vizionara Joakima iz Fiorea, opata iz Kalabrije koji je, prema Danteu Alighieriju [2], bio “obdaren proročkim duhom”: u vrijeme krvavih borbi, sukobâ između papinstva i carstva, križarskih ratova, krivovjerja i sekularizacije Crkve, umio je pokazati ideal novog duha suživota među ljudima, koji je protkan sveopćim bratstvom i kršćanskim mirom, plodom života življena u duhu evanđelja. Na taj duh socijalnog prijateljstva i sveopćeg bratstva stavio sam naglasak u enciklici Fratelli tutti. A taj sklad među ljudima mora se protegnuti i na stvorenje, u “prostornom antropocentrizmu” (usp. Laudate Deum, 67), u odgovornosti za ljudsku i cjelovitu ekologiju, koja je put spasenja za naš zajednički dom i za nas koji u njemu živimo.
4. Zašto je toliko zla u svijetu? Zašto ima toliko nepravdi, toliko bratoubilačkih ratova u kojima se ubija djecu, ruši gradove i zagađuje čovjekov životni prostor, majku zemlju, opustošenu i razorenu? Referirajući se implicitno na Adamov grijeh, sveti Pavao kaže: »jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada« (Rim 8, 22). Moralna borba kršćanâ povezana je s tim “uzdisajem” stvorenja, zato što je ono “podvrgnuto ispraznosti” (r. 20). Cijeli svemir i svako stvorenje uzdiše i “nestrpljivo” čezne da se sadašnje stanje prevlada i obnovi ono izvorno, prvobitno stanje: oslobođenje čovjeka, naime, uključuje i oslobođenje svih drugih stvorenja koja su, zbog svoje povezanosti s ljudskim stanjem, bačena u isti jaram ropstva. Poput čovjeka, stvorenje je – ne svojom krivnjom – porobljeno i ne može ispuniti ono za što je stvoreno, odnosno da ima trajan smisao i svrhu; podložno je propadljivosti i smrti, što je pogoršano ljudskim zlosiljem nad prirodom. S druge strane, otkupljenje čovjeka u Kristu također predstavlja sigurnu nadu za stvorenje: »i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). U otkupljenje po Kristu možemo, dakle, s nadom gledati na vezu solidarnosti između ljudi i svih drugih stvorenja.
5. Dok vjernička zajednica puna nade i ustrajnosti iščekuje ponovni Isusov dolazak u slavi, Duh Sveti drži je budnom i neprestano je poučava, pozivajući je na obraćenje u načinu života, kako bi se suprotstavila srozavanju okoliša od čovjekove ruke i oblikovala onu društvenu kritiku koja ponajprije svjedoči o mogućnosti uvođenja promjene. To se obraćenje sastoji u prijelazu s nadutosti onih koji žele zagospodariti nad drugima i prirodom – koju se svodi na puki predmet kojim se može manipulirati – na poniznost onih koji pokazuju brigu za druge i za stvoreni svijet. »Čovjek koji teži tome da zauzme Božje mjesto postaje najveća opasnost za sebe samog« (Apostolska pobudnica Laudate Deum, 73), zato što je Adamov grijeh uništio temeljne odnose od kojih čovjek živi: s Bogom, sa samim sobom i drugim ljudima te čitavim svemirom. Sve te odnose treba zajedničkim snagama obnoviti, spasiti, “učiniti pravednima”. Sve, bez iznimke, jer ako i jedan od njih nedostaje, sve ostalo propada.
6. Nadati se i djelovati sa stvorenjem znači prije svega udružiti snage i, zajedno sa svim muškarcima i ženama dobre volje, pridonijeti tome da se »preispita pitanje čovjekove moći, njezino značenje i njezine granice. Naša je moć, naime, u svega nekoliko desetljeća vrtoglavo porasla. Postigli smo impresivan i zadivljujući tehnološki napredak, a ne shvaćamo da smo se istodobno pretvorili u vrlo opasna bića koja mogu ugroziti živote mnogih stvorenja pa i svoj vlastiti opstanak« (Apostolska pobudnica Laudate Deum, 28). Nekontrolirana moć stvara čudovišta i okreće se protiv nas samih. Stoga je danas prijeko potrebno postaviti etička ograničenja razvoju umjetne inteligencije, budući da bi se njezina sposobnost izračunavanja i simulacije mogla koristiti za gospodarenje nad ljudima i prirodom, umjesto da bude u službi promicanja mira i cjelovitog razvoja (usp. Poruka za Svjetski dan mira 2024.).
7. »Duh Sveti nas prati u životu«: dobro su to shvatili dječaci i djevojčice okupljeni na Trgu svetog Petra povodom svog prvog Svjetskog dana, koji se poklapao s nedjeljom na koju se slavilo svetkovinu Presvetoga Trojstva. Bog nije apstraktna ideja beskonačnosti, nego Otac pun ljubavi, Sin koji je prijatelj i otkupitelj svakog čovjeka i Duh Sveti koji vodi naše korake na put ljubavi. Poslušnost Duhu ljubavi stubokom mijenja čovjekov stav: od “grabežljivca” postaje onaj koji obrađuje vrt. Zemlja je povjerena čovjekovoj brizi, ali ostaje Božja (usp. Lev 25, 23). To je teološki antropocentrizam judeo-kršćanske tradicije. Stoga je prisvajanje prava na posjedovanje i gospodarenje prirodom, manipuliranje njome kako nam se prohtije, oblik idolopoklonstva. Upravo prometejski čovjek, opijen vlastitom tehnokratskom moći, zemlju arogantno dovodi u stanje “nemilosti”, odnosno u stanje bez Božje milosti. Ako je pak Isus, umrli i uskrsli, Božja milost, istina je ono što je rekao Benedikt XVI.: »Nije znanost ta koja čovjeka otkupljuje. Čovjek je otkupljen ljubavlju« (Enc. Spe salvi, 26), Božjom ljubavlju u Kristu, od koje nas ništa i nitko neće moći rastaviti (usp. Rim 8, 38-39). Stvoreni svijet, kojeg neprestance privlači njegova budućnost, nije statičan niti zatvoren u sebe samog. Danas, zahvaljujući također otkrićima moderne fizike, odnos materije i duha sve više očarava naš um i spoznaju.
8. Očuvanje stvorenog svijeta, osim što je etičko, ujedno je, dakle, izrazito teološko pitanje: riječ je naime o isprepletenosti otajstva čovjeka i otajstva Boga. Ta se međupovezanost može nazvati “generativnom” jer seže do čina ljubavi kojim Bog stvara čovjeka u Kristu. Taj Božji stvaralački čin uspostavlja i temelj je čovjekova slobodnog djelovanja i cjelokupne njegove etičnosti: slobodnog upravo zato što je stvoren na sliku Božju koja je Isus Krist te je stoga “predstavnikom” stvaranja u samom Kristu. Postoji transcendentni (teološko-etički) razlog koji obvezuje kršćanina da promiče pravdu i mir u svijetu, također zalaganjem oko sveopćeg određenja dobara: riječ je o objavljenju sinova Božjih, koje stvorenje iščekuje, uzdišući kao u porođajnim bolima. Nije riječ samo o ovozemaljskom životu čovjeka u ovoj povijesti, nego prije svega o njegovoj sudbini u vječnosti, eschatonu našeg blaženstva, raju našeg mira, u Kristu, Gospodaru svemira, raspetom i uskrslom iz ljubavi.
9. Nadati se i djelovati sa stvorenjem znači, dakle, živjeti uosobljenu vjeru, onu koja zna ući u napaćeno i nadom ispunjeno “tijelo” drugih, sudjelujući u iščekivanju tjelesnog uskrsnuća na koje su vjernici predodređeni u Kristu Gospodinu. U Isusu, vječnom Sinu u ljudskom tijelu, mi smo uistinu sinovi Očevi. Po vjeri i krštenju počinje za vjernika život po Duhu (usp. Rim 8, 2), svet život, život koji se živi kao sinovi Očevi, poput Isusa (usp. Rim 8, 14-17), jer, snagom Duha Svetoga, Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Život koji postaje pjesma ljubavi prema Bogu, prema ljudskom rodu, sa stvorenjem i prema stvorenju, i koji svoju puninu nalazi u svetosti [3].
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 27. lipanj 2024.
FRANJO
__________________________
[1] Spes non confundit, Bula navještenja redovitog jubileja 2025. (9. svibnja 2024.).
[2] Božanstvena komedija, Raj, XII, 141.
[3] Clemente Rebora, svećenik rozminijanac, to je pjesnički izrazio: »Kako se stvorenje uzdiže k Ocu u Kristu / sve na tajanstven način / postaje mukom rađanja. / Koliko umiranje da bi se život rodio! / Ipak, samo od jedne majke, koja je božanska, / sretno se dolazi do svjetla. / Život koji ljubav rađa u suzama / i kad tjeskobno uzdiše zemljom se razliježe pjesan, / ali samo svetost dovršava pjesmu« (Curriculum vitae, “Poesia e santità”: Poesie, prose e traduzioni, Milano 2015., str. 297).