Poruka pape Franje za 110. Svjetski dan selilaca i izbjeglica [29. rujna 2024.]
„Bog hodi sa svojim narodom“
Draga braćo i sestre!
Dana 29. listopada 2023. završila je prva sesija 16. redovite opće skupštine Biskupske sinode, koje nam je omogućilo produbljivanje sinodalnosti shvaćene kao izvornog poziva Crkve. „Sinodalnost se predstavlja u prvom redu kao zajednički hod naroda Božjega i kao plodan dijalog karizmi i službi u službi dolaska Božjega kraljevstva“ (Sažeto izvješće, Uvod).
Stavljanje naglaska na sinodalnu dimenziju omogućuje Crkvi ponovno otkriti svoju narav putnice, Božjeg naroda koji putuje kroz povijest, hodočasničkog naroda, naroda, moglo bi se reći, koji „seli“ prema Kraljevstvu nebeskom (usp. Lumen gentium, 49). Nekako se samo od sebe nameće povezivanje s biblijskim opisom događaja Izlaska, koji predstavlja izraelski narod na putu prema obećanoj zemlji: dugo putovanje iz ropstva u slobodu, koje predoznačuje putovanje Crkve do konačnog susreta s Gospodinom.
Isto tako, u migrantima našega vremena, kao i u seliocima svih vremena, možemo vidjeti živu sliku naroda Božjega na putu u vječnu domovinu. Njihova putovanja puna nade podsjećaju nas da je „naša… domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista” (Fil 3, 20).
Između te dvije slike – naime slike biblijskog Izlaska i slike migranata – postoje različite podudarnosti. Poput izraelskog naroda u Mojsijevo vrijeme, migranti često bježe od ugnjetavanja i izrabljivanja, nesigurnosti i diskriminacije te nedostatka perspektive za razvoj. Poput Izraelaca u pustinji, migranti na svom putu nailaze na mnoge prepreke: osjećaju žeđ i glad; iscrpljeni su naporima i bolešću; u iskušenju su da podlegnu očaju.
No, temeljna stvarnost izlaska, svakog izlaska, jest ta da Bog prethodi i prati svoj narod i svu svoju djecu – svih vremena i svih mjesta. Božja prisutnost usred naroda predstavlja jednu sigurnost u povijesti spasenja: „sâm Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti” (Pnz 31 ,6). Za narod koji je izašao iz Egipta ta se prisutnost očituje u različitim oblicima: stup od oblaka i vatre pokazuje i osvjetljava put (usp. Izl 13, 21); šator sastanka, u kojem se čuva Kovčeg saveza, čini Božju blizinu opipljivom (usp. Izl 33, 7); štap s mjedenom zmijom osigurava Božju zaštitu (usp. Br 21, 8-9); mana i voda (usp. Izl 16-17) Božji su darovi gladnima i žednima. Šator je oblik prisutnosti koji je Gospodinu posebno drag. Tijekom Davidove vladavine, Bog odbija da ga se zatvara u hram kako bi nastavio prebivati u šatoru i tako mogao putovati sa svojim narodom „od šatora do šatora i od prebivališta do prebivališta“ (1 Ljet 17, 5).
Mnogi migranti Boga doživljavaju kao suputnika, vodiča i sidro spasenja. Povjeravaju mu se prije nego krenu na put i njemu se obraćaju u nevolji. Od njega traže utjehu u trenucima očaja. Zahvaljujući njemu, na putu ima dobrih Samarijanaca. Njemu, u molitvi, povjeravaju svoje nade. Koliko samo Biblijâ, Evanđeljâ, molitvenikâ i krunicâ prati selioce na njihovu putu kroz pustinje, rijeke, mora i preko granica svih kontinenata!
Bog nije samo sa svojim narodom, nego i usred svog naroda, u smislu da se poistovjećuje s muškarcima i ženama na njihovom putu kroz povijest – posebno s posljednjima, siromašnima, isključenima – kao da želi proširiti otajstvo utjelovljenja.
Zato je susret s migrantom, kao i sa svakim bratom i sestrom u potrebi, „ujedno susret s Kristom. To nam je On sâm rekao. On je taj koji gladan, žedan, kao stranac, gol, bolestan i kao zarobljenik, kuca na naša vrata i traži susret i pomoć“ (Omelia nella Messa con i partecipanti all’Incontro “Liberi dalla paura” [Propovijed na misi sa sudionicima Susreta „Slobodni od straha“], Sacrofano, 15. veljače 2019.). Posljednji sud, o kojemu Matej izvješćuje u 25. poglavlju svoga Evanđelja, ne ostavlja mjesta sumnji: „stranac bijah i primiste me“ (r. 35); i još: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (r. 40). Svaki je, dakle, susret na tom putu prilika za susret s Gospodinom; i to je prilika bremenita spasenjem, jer Isus je prisutan u sestri ili bratu koji treba našu pomoć. U tom smislu siromasi nas spašavaju jer nam omogućuju susret s Gospodinovim licem (usp. Poruka za 3. Svjetski dan siromaha, 17. studenog 2019.).
Draga braćo i sestre, na ovaj Dan posvećen seliocima i izbjeglicama, ujedinimo se u molitvi za sve one koji su morali napustiti svoju zemlju u potrazi za životnim uvjetima dostojnima čovjeka. Osjetimo da smo zajedno s njima na putu, tvorimo zajedno s njima „sinodu“ i povjerimo sve njih, kao i nadolazeću sinodsku skupštinu, „zagovoru Blažene Djevice Marije, tom znaku sigurne nade i utjehe na putu vjernog Božjeg naroda“ (Sažeto izvješće, Nastaviti put).
Molitva
Bože, Oče svemogući,
mi smo tvoja Crkva hodočasnica
na putu prema Kraljevstvu nebeskom.
Svaki od nas živi u svojoj domovini,
ali kao tuđinac.
Svaka tuđina nam je zavičaj,
a svaka domovina tuđina.
Živimo na zemlji,
ali smo građani neba.
Ne daj da postanemo
gospodari ovog dijela svijeta,
koji si nam dao
da privremeno u njemu boravimo.
Pomozi nam da nikada ne prestanemo,
zajedno s našom braćom i sestrama migrantima,
putovati prema vječnom boravištu
koje si nam Ti pripravio.
Otvori nam oči i srca,
da svaki susret s osobom u potrebi
postane susret s Isusom, tvojim Sinom
i našim Gospodinom. Amen.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 24. svibnja 2024., spomen Blažene Djevice Marije Pomoćnice kršćana.
FRANJO