Isus se nalazi za stolom zajedno sa svojim najboljim prijateljima. To je Isusova posljednja, oproštajna večera. Pokušajmo postati svjesni okolnosti u kojima se Isus nalazi. Nešto ranije on je, „budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“, svojim učenicima oprao noge. Nakon toga se dogodilo prokazivanje izdajnika koji „uzme zalogaj i odmah izađe. A bijaše noć“, a onda i niz oproštajnih govora kojima je početak današnje evanđelje, a završetak Isusova velikosvećenička molitva, nakon koje će uslijediti križ kao najradikalniji izraz Božje ljubavi prema nama. Trenuci su to koje Isus želi iskoristiti da bi svojima, onima koji su ostali, prenio ono što mu je naviše na srcu i kazao svoju posljednju volju, oporuku po kojoj i oni, makar će im biti „kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“, mogu biti dionici novog neba i nove zemlje, Svetog grada Jeruzalema i Šatora Božjeg s ljudima u kojemu će Bog „prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrti će im Bog svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu“. Ta posljednja volja, kojom Isus Krist može nastaviti činiti ono što je započeo činiti novima stvaranjem u smrti na križu, glasi: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“. To bi trebao biti znak prepoznavanja njegovih učenika: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“.
Čini se da je u početku i bilo tako. Prva kršćanska zajednica uživala je poštovanje i, kako nas izvještavaju Djela apostolska, „naklanost svega naroda“ (2, 47) zbog ljubavi koja ju je međusobno povezivala te su im se zbog toga mnogi pridruživali. Nešto kasnije se Tertulijan, jedan od pisaca iz prvih kršćanskih vremena, spominje da se za kršćane govorilo: „Pogledaj kako se međusobno ljube, i kako su spremni umrijeti jedan za drugog“, a što nije bila ništa drugo nego li pretvaranje u praksu misli današnjeg evanđelja. Ovo je i danas, jednako kao i do sada, put za naviještanje evanđelja. Društvo u kojemu živimo sito je riječi, a gladno svjedočanstva. Uzori mu trebaju više nego li učitelji. Današnji čovjek, slično kao jučerašnji i još više od njega, neće biti privučen Kristu samo ako čuje evanđeoski navještaj, nego ako vidi da oni koji taj evanđeoski navještaj navješćuju i sami u skladu s tim žive.
Dojam je da smo se danas udaljili od toga početnog zanosa. Zaista, za zapitati se je li možda nesvjedočenje one ljubavi kojom smo ljubljeni i kojom smo pozvani ljubiti, povod tome da se današnju Crkvu vidi kao kočnicu napretku suvremenog društva. Jasno je da nam se koncepti napretka razlikuju, ali ipak možda smo dali i dajemo povoda ovakvom zaključku. Na ovoj liniji je i jedan članak u jednim jučerašnjim novinama u kojemu smo mogli pročitati da je Crkva jedan od dva razloga – drugi razlog je, nećete vjerovati, HDZ – što će „sadašnji naraštaj mladih u Hrvatskoj i Europi biti prva generacija nakon Drugog svjetskog rata koji će živjeti lošije od svojih roditelja“. Mislim da se, koliko god da je čudan ovaj zaključak, važno zaustaviti na ovom članku. Ne činim to zato što taj članak ima neku vrijednost u sebi, nego zato što nam je taj članak, kao i istraživanje na koje se poziva, prava prilika da se ispitamo o tome jesmo li mi kao vjernici, a i kao Crkva u cjelini, dali povoda bilo kome, a osobito našim mladima, da autor i istraživači mogu zaključiti da se ljubav prema vlastitoj naciji i vlastitoj vjeri, mjeri mržnjom prema drugim nacijama i drugim vjerama. „U tom istraživanju – piše autor pozivajući se na rezultate istraživanja – indikativno je da je protivljenje pobačaju jače kod mladih nego kod opće populacije … do veće tendencije veličanja svoje nacije i povećanja religioznosti“. U protivljenju mladih pobačaju autor članka, a s njim i autori istraživanja, vidi jak signal društvene regresije – što ide sve do izjave kako „takvi stavovi ne mogu donijeti ništa dobro za društvo“ – dok ja u tome vidim prvi pozitivni znak oporavka ovog društva, koje nema i ne može imati budućnost budemo li tu budućnost gradili na kulturi smrti. Očita je namjera istraživanja, s njim i autora, a ona je da se – zaključujem na temelju pročitanog – ponovo poduzmu koraci oko izbacivanja vjeronauka iz javnih škola i nekim novim građanskim i zdravstvenim preodgojem naše mlade učini po njihovoj mjeri. Kad je pak riječ o veličanju vlastite nacije i povećanoj religioznosti onda to autor, a očito s njim i autori istraživanja, vidi kao najveći problem i uzrok svemu zlu društva u kojemu se nalazimo – krivi smo čak i zato što mladi ignoriraju rock-glazbu i slušaju cajke – zaključujući i, dakako, potkrepljujući dokazima spomenutog istraživanja, da su „veličanje vlastite nacije i povećana religioznost … u pravilu … povezani s negativnim stavovima prema pripadnicima drugih nacija i vjera“. Mi znademo da to nije tako i da su ovakvi zaključci tendenciozni i opasni, možda znak novog početka onoga da nam je „kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“, ali su nam ovakvi zaključci – s njihovim autorima nema smisla raspravljati – prilika da se ispitamo jesmo li ovakvim zaključcima, prema kojima smo mi kočnica napretka i povod mržnji, dali povoda i ako jesmo, da otkrijemo u čemu to griješimo i kako se – vraćam se na današnje evanđelje i Isusovu oporučnu tvrdnju: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ – moglo dogoditi da nas se više ne prepoznaje po ljubavi koju imamo jedni za druge, nego da nas prepoznaju po mržnji koju imamo prema drugima i drugačijima.
Svjesni smo da Crkva nije idealno društvo, ali i znademo ona ni od početka nije bila idealna. Od početka su se, možemo i to saznati iz Djela apostolskih i drugih novozavjetnih spisa, uz onu ljubav koju su prvi kršćani svjedočili i koja je bila privlačna, među kršćanima događale podjele i svađa, od početka je bilo promašaja, onih koji nisu živjeli u skladu s Kristovom porukom ili su je iskrivljavali i prilagođavali sebi i svojim idejama. Pa i sam Tertulijan kojeg sam spomenuo i koji se inače u svoje vrijeme žestoko obračunavao s klevetama što su ih onovremeni pogani, poput ovih današnjih, upućivali na račun kršćanskog morala, dokazujući da su kršćani pošteni i čestiti građani, a ne neprijatelji države i ljudskog roda, otpao je od Crkve zbog toga što nije mogao prihvatiti Crkvu koja je sastavljana od grješnika. Već nam ovo daje mogućnost da realnije sagledamo i svoju sadašnjost u kojoj primjećujemo da ima i onih situacija u kojima se kršćanska poruka krivo interpretira ili krivo shvaćena, da je se zbog slabosti, jer nismo savršeni, krivo živi, što onda može pojedincima dati povoda da svoju ljubav prema vlastitoj vjeri, a ovdje uključujem i razmišljanje o ljubavi prema vlastitoj naciji, shvate kao nešto što ih potiče da isključe druge i drugačije. Ako, međutim, i postoje takve pojave, a očito je da postoje jer to, koliko god da je tendenciozno i prenategnuto u zaključcima, pokazuje i spomenuto istraživanje, onda su te pojave pojedinačne i sporadične, znak da nismo dobro obavili svoju zadaću prenositelja vjere, da nismo oplemenili ljubav prema svojoj naciji, a nisu, niti smiju biti uopćene u zaključak da je ljubav prema vlastitoj vjeri i vlastita religioznost, odnosno ljubav prema vlastitoj naciji, u pravilu povezan s netrpeljivošću prema drugima.
Koji bi, međutim, mogao biti naš odgovor na sve ovo? Po mom mišljenju jedini pravi odgovor je ljubav i to ne bilo kakva, nego onakva kakvom je Krist ljubio nas i pozvao nas da ljubimo jedni druge, uključujući i one koji nas mrze. Samo tako ćemo moći dokazati da je u spomenutim slučajevima koje su autori izvukli tendenciozno iz konteksta svega onoga dobra koje Crkva čini i na koje potiče svoje vjernike, doista riječ je o izuzecima, a ne o pravilu. I samo tako ćemo moći dokazati onima koji nas blate, a očito i mrze, da smo mi drugačiji nego nas oni vide, jer nas ljubav prema svome, svojoj naciji, svojoj vjeri, pročišćava i oplemenjuje, a tim i osposobljuje za pravu ljubav prema drugima i drugačijima. Tome je, ostajem na vjerskoj razini, uostalom najbolji dokaz ono što su pojedinačni kršćani činili i čine nadahnjujući se na Isusu Kristu i njegovoj ljubavi i trudeći se druge ljubiti – ovo druge ne znači istovremeno ljubiti i krive stavove, niti pasivno promatrati da drugi čine što ih je volja, jer Božja ljubav je aktivna tako i toliko da se u svojoj aktivnosti ne zaustavlja ni ispred križa – ne samo kao sebe same, što je minimum ispod kojeg kao kršćani ne bi smjeli ići, nego i onako kako nas je Krist ljubio, a on nas je ljubio do kraja, do smrti na križu.