Svidio mi se poziv na ovo misno slavlje vašeg vijeća, osobito onaj dio kojim su vas pozvali da ne propustite priliku da s drugima „blagoslovljeno i radosno krenete u nove izazove koje ova godina stavlja pred vas“, a ti izazovi su, uz one svakodnevne školske i odgojne obveze, i sve ono što se odnosi na organizaciju nacionalnog susreta katoličke mladeži kojemu ste vi domaćini. Hvala vam što ste se odazvali! Svojim odazivom potvrdili ste ne samo da želite biti dionici onog jedinstvenog i neponovljivog puta započetog prošle godine u Sisku koji nas vodi prema Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku pod geslom: „Na slobodu pozvani“, nego i da želite biti dionici onog jedinstvenog i neponovljivog puta, u kojemu zaista svaki putnik dobitnik, koji je započet u osobi i djelu Isusa iz Nazareta za kojega mi kršćani držimo da je Krist, a kojemu je taj naš put od Siska do Dubrovnika samo jedna mala dionica. Toj smo se dionici, a s njom i našem zajedništvu s Isusom, večeras pridružili u ovoj našoj staroj gospođi, katedralnoj crkvi Velike Gospe u Dubrovniku koja slavi tristotu obljetnicu, ali u svojim temeljima nosi memoriju vjere koja je našim precima i u najtežim trenucima pomogla opstati uzdignute glave.
Želimo li iz ovog misnog slavlja izići i sami uzdignute glave, u ovom misnom slavlju je trebamo, kao i žena grešnica, spustiti do Isusovih nogu. U ozračju izrečenog želio bih večeras vas mlade usporediti baš sa ženom grešnicom. Zašto baš s njom? Više je razloga. Jedan od njih je taj što je ona, iako je puno griješila, puno ljubila i zato bila uslišana u svojim molitvama. Ona nam je, dakle primjer. Drugi je, još važniji, taj što ta žena vama mladima doista sliči i po onom što vi činite, a i po onom što mi stariji često o vama mislimo. Niste savršeni. Griješite kao što smo i svi mi u vašoj dobi griješili, a i još griješimo. Nitko nije bezgrešan. Isusu to nije važno. On nije ni došao zbog bezgrešnih. Njima ne može pomoći jer njima nije potrebna pomoć. On ne zbraja grijehe. On zbraja ljubav, jer njemu je važno jedino da ga ljubite. „Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.” Onaj tko ljubi Isusa, pobjeđuje grijeh. Njemu Isus oprašta. On je oslobođen. “Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!” Rekoh da vam grešnica sliči i po onom što mi o vama mislimo. Iz naših usta ćete puno puta čuti da ste vi naša glavna preokupacija. Stvarnost društva, a i Crkve, pokazuje da to ipak nije tako, da mi imamo neke druge interese koji zamagljuju naš pogled, a često i uzrokuju naše nepovjerenje prema vama. Dok ovo govorim želim vam se u ime nas starijih ispričati što vas uvijek ne gledamo Isusovim očima, što je često naš pogled zamućen, poput pogleda farizeja Šimuna koji od grijeha, kojima je možda i on bio sudionik, nije vidio ljepotu duše žene koja mnogo ljubila i kojoj zato mnogo bilo oprošteno. Zamolio bih vas tek da se u svom hodu prema Isusu ne obazirete na nas, naše kritične poglede i naša mrmljanja. Hrabro pristupite Isusu, sjednite s do njegovih nogu i otvorite se njegovoj Ljubavi, Duhu Svetom Branitelju, kako bih vas on ispunio svojim osposobio za životne zadaće koje su pred vama.
O tim vašim zadaćama za koje večeras molimo milost i pomoć Duha Svetoga, može nam progovoriti lik mladog Timoteja iz prvog liturgijskog čitanja. Timotej je, kao i vi, mlad čovjek. I on je, poput žene grješnice, u svojoj mladosti često nepromišljen, brz, razigran, popušta lošim navikama. I on ima potrebu svladati svoju razuzdanost, očvrsnuti u vjeri, čistoći, ljubavi, mudrosti u riječima i ponašanju, i osposobiti ga za ono poslanje koje Bog ima s njim. Kako će Timotej, a s Timotejem i svaki od vas, a i nas, postići tu zrelost i tako postati uzor svima nama? Dva su načina. Jedan je vlastito nastojanje. Timotej mora učiti iz iskustva drugih i iz svog vlastitog iskustva. Mora, drugim riječima, krenuti u novu školsku godinu, „posveti se čitanju, poticanju, poučavanju.“ Je li to dovoljno? Nije! Što još treba napraviti? Još treba učiniti ono što je učinila žena grešnica, ono što smo večeras na svoj način napravili svi mi, a to je sjesti do Gospodinovih nogu i tako, kako to Pavao lijepo kaže, ne zanemarivati milosnog dara koji je prisutan u svakom od nas. Samo tako će naš napredak, a nadam se da će ova godina koju smo proglasili Godinom mladih za sve nas biti godina napretka, biti svima očit i mi sposobni izvesti one zadaće koje će Bog staviti pred nas, a sve pod vodstvom Duha Svetoga, u suradnji s vašim roditeljima i uz pomoć vaših ravnatelja, učitelja, vjeroučitelja i profesora, koje srdačno pozdravljam i pozivam da nam se, sa ženom grešnicom pridruže u stavljanju do Isusovih nogu, kako bi večeras i oni ispunjeni Duhom Svetima i sa svima nama, mogli čuti kako nam svakom pojedinačno Gospodina govori: “Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!”