Tijelo pokojnog franjevca dr. sc. fra Pija Mate Pejića pokopano je na groblju Danče u Dubrovniku u četvrtak 21. kolovoza. Sprovodne obrede predvodio je kustod franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar fra Tomislav Šanko, a misu zadušnicu u crkvi samostana Male braće u kojem je pokojnik živio posljednjih tridesetak godina, dubrovački biskup Roko Glasnović.
Kustod Šanko je podsjetio na životni put fra Pija te izrazio uvjerenje da je Gospodin već pripravio stan svome vjernom sluzi, ”našem dragom bratu Piju”. “Fra Pijo je bio dobri duh grada Dubrovnika i Straduna, uvijek otvoren, uvijek s vremenom za ljude”, kazao je kustod te istaknuo da, iako je bio doktor crkvenog prava te objavio mnoge radove i bio često angažiran od biskupske konferencije i mjesnih ordinarija, svi ga se posebno sjećaju kao bolničkog kapelana.
Skoro dvadeset godina bio je u dubrovačkoj bolnici, među bolesnicima, liječnicima i osobljem. “Bio je voljen i rado viđen. Njegova prisutnost donosila je mir i blizinu, a njegova riječ nadu i snagu. Mnogi ga i danas pamte kao čovjeka koji nije gledao tko je tko, odakle dolazi ili kojoj vjeri pripada. Bio je poput dobrog Samarijanca iz Evanđelja, prilazio je svima bez razlike. Išao je bolesnicima više puta dnevno, obilazio sobe, zadržavao se pored kreveta onih koji su najviše patili i nitko se nije osjećao sam dok je on tu bio. Možemo reći da je u svoj život pretočio nauk Evanđelja onako kako je najbolje znao. U njemu su ljudi uistinu prepoznati lice Krista koji se i sam približava ranjeniku.”
Kustod je također spomenuo kako je pokojnik bio znak nade, a na Stradunu je znao stati sa svakom osobom svjestan da ljubav nije nikad izgubljeno vrijeme. Povezao je kustod i dan pokopa fra Pija sa spomendanom pape Pija X. te istaknuo neke sličnosti među njima. “Neka nam život našega Pija bude poticaj da i mi budemo dobri Samarijanci svoga vremena, da ne prolazimo ravnodušno, da znamo zastati, pružiti riječ i dati srce”, poručio je i podsjetio na riječi sv. Ivana od Križa kako ćemo na kraju života biti pitani o ljubavi.
Veliki broj Dubrovčana došao je izraziti sućut rodbini i braći franjevcima u crkvi Marije od Milosti na Dančama, mnogi su ostali na pokopu zapjevavši zajedno na kraju uskrsnu pjesmu “Kraljice neba, raduj se” te sudjelovali na misi zadušnici.
Dubrovački biskup je na početku mise, na kojoj je suslavilo tridesetak svećenika i redovnika pristiglih iz raznih krajeva kao i veliko mnoštvo vjernika, također izrazio sućut braći franjevcima, pokojnikovoj rodbini i svima koji su ožalošćeni.
Opraštamo se od fra Pija, redovnika i svećenika koji je više od šest desetljeća služio Gospodinu s predanošću, a najviše vremena je proveo u Dubrovačkoj biskupiji, kazao je biskup te podsjetio na njegove razne službe u biskupiji. Među ostalim je uredio bolničku kapelu na što je bio jako ponosan. Bio je svećenik redovnik, ponizan sin sv. Franje, koji nije tražio, ali je dobio mnoga priznanja. Možda je najveće priznanje u životu čovjeka služenje jer služiti znači kraljevati.
“Bio je prisutan u našim životima tiho, ali snažno. Radostan, duhovit i duhovan. Bio je čovjek molitve, žrtve i sakramenata. Čovjek koji je znao slušati i trudio se Božjim duhom obnavljati srca onih koje je susretao. Krist mu nije bio samo predmet propovijedi, bio mu je suputnik, nadahnuće i cilj”, kazao je, među ostalim, biskup Glasnović.
Odlazak našega padra Pija nas pogađa, nastavio je biskup te tu prazninu povezao s prazninom koju su osjetile Marta i Marija i pitanjem koje dolazi iz srca koje voli. “Crkva ne skriva tu bol, ona je donosi pred Boga zajedno s našim pitanjima i zbunjenostima. U tišini tuge Isus progovara: Ja sam uskrsnuće i život”, poručio je biskup Glasnović te izrazio vjeru da je padre Pio doživio ono u što je vjerovao.
Gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku fra Jozo Sopta pročitao je sažalnice i zahvalio svima koji su došli na pokop fra Pija istaknuvši kako je pokojnik često govorio kako je sa svakim u miru i kako nije nikome ostao ništa dužan. Posvjedočio je i kako fra Pijo iza sebe nije ostavio ni novac ni bogatstvo, nego je poput sv. Franje živio ideal siromaštva. U Dubrovniku je ukupno proveo četrdesetak godina života. Sin Bekije zavolio je grad i tu je želio živjeti i umrijeti. Sažalnice povodom fra Pijove smrti uputili su, među ostalim, bivši dubrovački biskupi Mate Uzinić i Želimir Puljić, šibenski biskup Tomislav Rogić i mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, hercegovački provincijal fra Jozo Grbeš i druge osobe.
Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti zbor crkve Male braće.
Fra Pijo Mate Pejić rođen je 1937. godine u Sovićima, od majke Anice rođene Zorić i oca Andrije, u obitelji koja je imala devetero djece. Osmogodišnju školu završio je u Sovićima, a klasičnu gimnaziju u Pazinu. Novicijat je proveo u franjevačkom samostanu na Košljunu. Jednostavne zavjete položio na Košljunu 1956., a svečane u Zadru 1961. Studij teologije pohađao je na u Zagrebu, Samoboru i Zadru. Za svećenika je zaređen 1964. godine u zadarskoj katedrali po rukama nadbiskupa Mate Garkovića.
Na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu studirao je kanonsko pravo. Doktorsku disertaciju “De fontibus et argumentis iuridicis in Constitutione ‘Lumen Gentium’” (O izvorima i pravnom sadržaju u konstituciji Svjetlo naroda) obranio je 1969. i iste godine proglašen doktorom kanonskog prava. Disertacija je u cijelosti objavljena u „Edizioni Francescane – Roma“, 1969.
U redovničkoj zajednici vršio je razne službe. Bio je magister bogoslova i profesor teologije na Visokoj bogosloviji u Dubrovniku i Makarskoj, gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku, definitor Provincije sv. Jeronima, tajnik Provincije sv. Jeronima, gvardijan samostana Krapanj – Brodarica, gvardijan samostana u Cavtatu, a od 1994. godine do smrti član samostana Male braće u Dubrovniku.
Bio je kateheta srednjoškolaca i studenata u Dubrovniku, nastavnik vjeronauka u Klasičnoj gimnaziji „Ruđer Bošković“ u Dubrovniku te u Osnovnoj školi u Cavtatu. Predavao je kanonsko pravo i logiku na Katehetsko-teološkom institutu u Dubrovniku.
Kao redovnik vršio je i razne sudske službe u biskupijama. Bio je član Svećeničkog vijeća Šibenske i kasnije Dubrovačke biskupije, član Pravne komisije Biskupske konferencije Jugoslavije, generalni vizitator Provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, povjerenik Komisije stručnjaka za kauzu kanonizacije službenice Božje Marije od Isusa Raspetoga Petković, kapelan Opće bolnice Dubrovnik i član Etičkog povjerenstva bolnice, predsjednik HKD „Napredak“ – podružnica Dubrovnik te član Matice hrvatske – podružnica Dubrovnik i Društva prijatelja dubrovačke starine.
Odlikovan je Redom hrvatskog trolista – odlukom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, 26. svibnja 1998. te Nagradom Grada Dubrovnika za životno djelo 2021. godine. Objavio je brojne članke u časopisima kao i stručna djela.
Zadnjih godina nije služio misu, povremeno je ispovijedao, a posljednjih mjeseci bio je vezan uz bolesničku sobu. Zbog sve slabijeg zdravstvenog stanja tjedan dana prije smrti premješten je na odjel palijativne skrbi u Općoj bolnici Dubrovnik i tu je preminuo u ponedjeljak 18. kolovoza u 88. godini života, 69. redovništva i 61. svećeništva.
Angelina Tadić
Fotografije: Tea Kuzek Marević
