U ponedjeljak, 14. prosinca u fratarskoj grobnici na Šoinovcu u Mostaru pokopan je fra Ljudevit Lasta, izvješćuju na mrežnoj stranici Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru. Fra Ljudevit je rođen 1947. godine, a umro je u bolnici u Mostaru u 69. godini života, 49. godini redovništva i 43. godini svećeništva.
Sprovodni obredi počeli su misom u samostanskoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru koju je predslavio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji mjesnog biskupa mons. Ratka Perića, vikara Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivane Ševe, gen. vikara don Željka Majića, gvardijana fra Ike Skoke i oko 100 svećenika. Mostarska crkva bila je u potpunosti ispunjena vjernicima koji su došli odati počast i molitvom ispratiti fratra koji se nesebično darivao za narod, posebno u godinama rata kada je ostao u samostanu u Mostaru i unatoč velikoj opasnosti posjećivao i skrbio se o potrebitima, bolesnima i ranjenicima. Pod kišom granata išao je od groblja do groblja i pokapao poginule i umrle.
Prigodnu propovijed održao je vikar Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Ševo, koji je prije svega spomenuo zahvalnost Bogu za život pokojnog Ljudevita: „ Zahvalni smo Bogu za veliko fra Ljudevitovo srce koje je znalo vidjeti i voljeti najmanje i najpotrebnije. Zahvalni smo Bogu da je fra Ljudevit – gdje god se pojavio, što god je radio, s kim god se družio i što god izustio – ostavljao dojam čestita čovjeka, uzornog redovnika i savjesnog svećenika koji je Božje lice primjereno otkrivao u svoj njegovoj ljepoti i privlačnosti. Zahvalni smo Bogu, neizmjerno zahvalni, da je fra Ljudevit pripadao upravo nama, našoj Franjevačkoj provinciji u Hercegovini, i Crkvi u Hrvata, što nas u ovom, iako tužnom danu, ispunja zadovoljstvom, srećom i vjerničkim ponosom. Zahvalni smo Bogu zbog njegova dugogodišnjeg jedinstvenog pohoda i ophođenja s bolesnicima, prvenstveno u bolnici; on ih je znao ohrabriti i utješiti kao malo tko.Osobno sam mu izuzetno zahvalan što je u mjesecu travnju ratne 1992. godine bio spreman ostati zajedno sa mnom i s još trojicom braće u samostanu – kad ljudski život u ludilu rata nije vrijedio gotovo ništa. Vjerovao to netko ili ne vjerovao, mi smo bili spremni umrijeti za svoj narod, Crkvu i Provinciju – poput one braće iz veljače godine 1945. To je prepoznala, zapamtila i ovjekovječila naša zajednička povijest.“
Na kraju propovijedi fra Ivan je izrazio iskrenu sućut fra Ljudevitovoj brojnoj rodbini i prijateljima, njegovu rodnom Cimu, kao i svim župama u kojima je fra Ljudevit djelovao.
Na kraju mise tajnik Hercegovačke franjevačke provincije fra Mate Dragićević pročitao je brzojave sućuti Franjevačkoj provinciji i obitelji pokojnika, a onda su se fra Luka Zorić, vikar samostana u Slanom, fra Ante Marić i mostarski gvardijan fra Iko Skoko prigodnim riječima oprostili od pokojnika.
Fra Iko je citirao ono što je sveti Frano tražio od svoje braće, a to je: „I gdje god se braća nalazila ili susrela, neka se pokažu domaći među sobom. I neka s pouzdanjem jedan drugom otkriju svoje potrebe, jer kad majka hrani i ljubi svoga tjelesnog sina, koliko brižnije moramo hraniti i ljubiti svoga duhovan brata“! Zacijelo, svi smo osjetili“, nadodao je fra Iko „ne samo mi fratri – kako nas je Lasta, kako smo ga od milja svi zvali, brižno hranio i ljubio kao svoju duhovnu braću i sestre i za to mu velika hvala“.
Sav nazočni puk u pijetetu je ostao stojeći u crkvi dok su fratri iznosili lijes pokojnog fra Ljudevita do mrtvačkih kola. Na groblju Šoinovac posmrtni ostaci pokojnog fra Ljudevita uz molitvu sahranjeni su u franjevačkoj grobnici. Pjesma „Kraljice neba“, koju je na kraju otpjevao župni zbor, navijestila je nadu uskrsnuća što unosi utjehu u bol rastanaka od pokojnika.
Provincijski vikar fra Ivan Ševo, gvardijan fra Iko Skoko kao i drugi govornici izrekli su iskrenu zahvalu bolničkom osoblju u Dobrovniku i Mostaru za požrtvovnu medicinsku skrb, subraći iz Mostara koja su uz njega dan i noć bdjeli u zadnjim danima života kao i njegovoj rodbini. Istu zahvalnost su uputili obojici biskupa, svim svećenicima iz različitih biskupija i provincija, kao i velikom mnoštvu vjernika iz različitih župa u kojima je pok. fra Ljudevit djelovao, a napose onima iz Slanog, Majkova, Banića i Lisca među kojima je dušobrižnički djelovao zadnje godine svoga života.