UVODNO OBRAĆANJE DUBROVAČKOG BISKUPA MONS. MATE UZINIĆA
Puno je onog što nas i u nama samima i oko nas odvraća od jedinstva i molitve za jedinstvo, poručujući nam kako ovo što večeras činimo nema nikakvog smisla. Zato večeras sebe i svoju slabost, pa i taj besmisao, želimo položiti u ruke Gospodina našeg Isusa Krista. ‘Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našeg Isusa Krista’, poručuje geslo ovog molitvenog susreta. On, Isus Krist, Pobjednik nad osnovnom podjelom u kojoj je uzrok svih podjela, podjelom između Boga i čovjeka, može i hoće dati ovom što večeras činimo, pravi smisao i ujediniti našu razjedinjenost. Poučeni iskustvom prošlosti, u kojoj smo se udaljavali jedni od drugih kad god bismo gubili Krista i obrnuto, s Kristom, u Kristu i po Kristu, želimo ići naprijed postojano i nepokolebljivo u dijalogu i ljubavi, znajući da naš trud neće i ne može biti ‘neplodan u Gospodinu’. U Njemu – vjerni onom svome i poštujući ono drugih – želimo sve više primjećivati ono što nas povezuje i sve manje isticati ono što nas dijeli. On je, makar i ostaju ožiljci, sposoban zacijeljeti sve rane, uključujući i onu bolnu ratnu ranu koja još krvari. Pred Njim želimo pružiti ruku zajedništva, uz jasnu poruku da zlo i mržnja nemaju vjersku pripadnost, da su ratovi i podijele ljaga na našim licima i licima naših Crkava, ali i izdaja našeg poslanja i svega onoga što je On govorio i činio za spasenje ljudi. Ispovijedajući Njega kao jedinog spasitelja i moleći ga za oproštenje, želimo se otvoriti međusobnom dijalogu, ali i dijalogu s onima vjeruju drugačije od nas ili uopće ne vjeruju. Nastavljajući međusobni dijalog vjerujemo da ćemo Dubrovnik – koji nazivamo i hrvatskom Atenom – uspjeti zajednički pretvoriti u Areopag, mjesto susreta u dijalog između nas koji smo tražili i našli to što smo tražili u Gospodinu našem Isusu Kristu, sa svima onima koji iskreno traže ‘nepoznatog Boga’, ali ga – možda zbog nas i naše razjedinjenosti – ne nalaze ili nalaze na drugim mjestima, u nekim drugima osobama, filozofijama, idejama…
S pouzdanjem u Gospodina našega Isusa Krista u kojemu je moguće sve što je dobro i plemenito, a moleći zagovor Bogorodice Marije, koju u našoj dubrovačkoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, radosno i otvorena srce pozdravljam Njegovo Preosveštenstvo episkopa Zahumsko-hercegovačkog i Primorskog Grigorija Durića. Vladiko dobrodošli u Dubrovnik! Dobrodošli u srce Dubrovnika, dubrovačku katedralu i na ovo ekumensko bogoslužje! Svoju dobrodošlicu upućujem i poštovanom dubrovačkom parohu protojereju-savroforu Goranu Spaiću, protojereju-stavroforu Slavku Zorici, predsjedniku pravoslavne općine u Dubrovniku gospodinu Rastku Barbiću i svim pravoslavnim vjernicima koji su nam se pridružiti u molitvi za jedinstvo Kristove Crkve.
Pozdravljam msgr. Petra Palića, generalnog vikara Dubrovačke biskupije, prečasnog Ivicu Pervana, dubrovačkog dekana i biskupijskog povjerenika za ekumenizam i dijalog kojemu zahvaljujem za uloženi trud oko organizacije i pripreme ovog ekumenskog bogoslužja, katedralnog župnika don Stanka Lasića, prisutne svećenike, redovnike i redovnice, naš katedralni zbor i sve vas dragi katolički vjernici ovog grada i biskupije, koji ste svojim dolaskom na ovo ekumensko bogoslužje pokazali i dokazali da je dijalog među razjedinjenim Crkvama moguć i da molitva za jedinstvo Kristove Crkve nema alternativu.
Među nama je i izaslanica Predsjednika Republike za jugoistočnu Europu, naša sugrađanka gospođa Romana Vlahutin. Srdačno je pozdravljam! Pozdravljam i sve druge predstavnike društveno-političke zajednice i medija.
HOMILIJA ZAHUMSKO-HERCEGOVAČKOG I PRIMORSKOG EPISKOPA VLADIKE GRIGORIJA (DURIĆA)
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Preuzvišeni oče biskupe, prezbiteri, đakoni i vjerni narode ovdje sabran. Prihvatio sam poziv i izuzetnu čast preuzvišenog biskupa, načelnika Crkve Dubrovačke da vam na ovom svetom mjestu u katedrali Blažene Djevice Marije uputim nekoliko riječi o ovoj važnoj temi. Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Dovoljno je podsjetiti se koliko je vjekova prošlo a da hrišćani Istoka i Zapada nisu razgovarali blisko i otvoreno u crkvenoj atmosferi želeći da u svemu, a prije svega u međusobnim odnosima, budu učenici Krista Gospoda koji nam je dao novu zapovijest: da ljubimo jedan drugoga kao samoga sebe. Dao nam je zapovijest o apsolutnoj i savršenoj ljubavi tražeći od nas istovremeno i minimum i maksimum. Minimum: da volimo oni koji nas vole, i maksimum: da volimo i one koji nas ne vole. Tako nas je naš Bog i Učitelj uzdigao do najvišeg mogućeg zvanja koje čovjek može imati: da budemo ljubljeni učenici njegovi i propovjednici jevanđelja njegovog. A propovjednik jevanđelja trebalo bi da bude blagovjesnik novine koju Kristus donosi u svijet, propovjednik i ispovjednik blagovijesti o novom etosu darovanom od Krista, o etosu i načinu života koji praštanjem i ljubavlju poražava zlo preobražavajući ga u dobro.
Mogao bih, braćo i sestre, da govorim dugo, da se vraćam u istoriju podsjećajući se mnogih i značajnih stvari, mogao bih vam pričati o umjetnosti koja nas spaja i o onome što nas razdvaja ili čak o budućnosti, ali to bi bilo samo moje viđenje. Jer budućnost je u rukama Božjim. I sud je u rukama Božjim. Hrišćanska etika, ako bismo je htjeli najsažetije izraziti, etika je praštanja i neosuđivanja.
Zato želeći da izbjegnem suvišne riječi, da sačuvam toplinu ovog susreta, ne nalazim bolju i snažniju riječ od one koja je našla svoje mjesto i u samoj božanskoj liturgiji i našoj najvažnijoj molitvi Očenašu. A ta riječ je uslov za kršćanski život. Ona je početak oslobađanja od grijeha i vratnice pokajanja, ali je još više od toga iskorak u vječnu slobodu ljubavi. Ona ima takvu moć da zagrli i onoga koji nas ne voli i da otopi mraz mržnje i u onome koji zlo misli. Važna je i zato je treba izgovoriti s izuzetnom odgovornošću imajući u vidu najprije Onoga koji ju je na način kako treba izgovarao, samoga Krista. Ona je preduslov svakog jedinstva. Znamo da postoje i uslovi za jedinstvo hrišćana. Ali nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ. Svjestan njene težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: Oprostite! I treba da je govorimo uvijek iznova. Oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno: Oprostite, braćo i sestre! Jer Otac naš oprostit će nama dugove naše samo ako i mi opraštamo dužnicima svojim. Večeras na ovom svetom mjestu u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu imam potrebu kao hrišćanin i episkop izgovoriti ovu hrišćansku riječ: Oprostite!
Svuda je zemlja Gospodnja kao što se i mi u ovom trenutku nalazimo na zemlji Gospodnjoj. I svako mjesto i grad i kraj zaslužuju i primaju Božji blagoslov. Ali sam duboko uvjeren da je današnji susret utoliko važniji zato što se događa u Dubrovniku, u gradu svjetlosti i ljepote, gradu susreta svjetova. Dubrovnik nije granica između Istoka i Zapada, on je uvijek bio njihova spona. Iako je preživio mnoge nesreće nadasve je grad sreće i gostoprimstva jer on dočekuje i ide u susret drugima. Utoliko je značajnije današnje naše susretanje u prizivu mira, blagoslova i jedinstva kojem treba da teži svaka duša žedna živoga Boga. Treba da hitamo tom izvoru kao jelen na izvore voda, da se napojimo vodom živom, Kristom Bogom, jer je to i put i cilj i smisao. U tome smo, duboko vjerujem, već svi saglasni. Ako netko hita istom cilju različitim putevima neka zbog toga ne povređuje drugoga. I kad stigne i nađe hljeb života neka se okrijepi i obraduje i neka dijeli radost sa svijetom i svima. Radost života.
U toj radosti, u ovom domu Božjem, pozdravljam vas mirom Božjim želeći jedinstvo svih u Kristu.