Poslanica 3. nedjelje došašća – 11. prosinca 2016. – Nedjelja Caritasa
„Gospodin ostaje vjeran dovijeka“
Ps 146, 6c
Drage sestre i braćo u Kristu!
Slavlje treće nedjelje došašća – koja se u našoj domovini obilježava kao Nedjelja Caritasa – proslavit ćemo pod geslom psalmista: „Gospodin ostaje vjeran dovijeka“ (Ps 146, 6c).
Ovogodišnju Nedjelju Caritasa slavimo nakon što smo zatvorili „Sveta vrata“ Jubilarne godine milosrđa koju je Papa proglasio s nakanom da se Crkva vježba u tome da bude kao „majka puna ljubavi; strpljiva, srdačna, potaknuta suosjećanjem i dobrotom prema svojoj odvojenoj djeci.“ Zatvaranjem Svetih vrata u našim katedralama i svetištima nipošto nisu zatvorena vrata Božjega milosrđa, nego se nadamo da su još više otvorena. Svima nama koji gradimo živu Crkvu to je poziv koji ostaje odzvanjati u srcima, da se odazovemo na Božji poziv vjernosti koja se pokazuje time što ćemo biti Njegovi vjerni i marljivi suradnici na Zemlji. Svaki put kada se zauzmemo za neki čin kojim se potvrđuje, čuva ili brani dostojanstvo čovjeka, života, pravo na slobodu, jednakost, svaki put kada skupimo hrabrosti da se usprotivimo nepravdi, kada zaštitimo nerođene, slabe, nemoćne, bolesne, neuke, potlačene, onda svjedočimo da smo vjernici, da smo Božji suradnici. To su uspjesi kojima ćemo se najviše radovati, ali oni ne dolaze olako. Oni zahtijevaju da ozbiljno shvatimo kako se cjelovito ostvarujemo na području duhovne baštine koju nam je Isus ostavio i na području naše profesije, zanimanja kojim si zarađujemo svakidašnji kruh. To dvoje u uzajamnoj su međuovisnosti. Svaka profesija pridonosi, na različite načine, ostvarivanju svog životnog zvanja ili poziva. Upravo po načinu na koji se pripremamo za vršenje svoje službe vidljivo je s koliko se mara, ustrajnosti i strpljivosti pripremamo i za ostvarenje poziva na ljubav. Ta vježba, taj odgoj za aktivni društveni život, za produbljivanje znanja o vjeri u kojoj su nas krstili roditelji, za duhovni rast, počinje kod kuće, u obitelji. Ustrajati na takvom putu nije jednostavno. Današnje društvo nameće obmanu kako je moguće „uspjeti“ na lagan i jeftin način, kroz razna “snalaženja”, kako je zapravo jedino tako moguće doći do velikog materijalnog bogatstva koje jamči priznanje, status i situiranost. Je li to ostvarenje poziva čovjeka kao Božjeg suradnika? Je li nas Isus hodajući po ovoj našoj Zemlji tome učio?!
Život nije samo dar, nego i talent koji nam Bog daje da surađujemo s njime. Na nama je da taj dar ne zakopamo prepustivši se uživalačkom shvaćanju i načinu života, gledajući samo vlastiti interes. Kada na kraju našeg vremena stanemo pred Boga, pitat će nas kako smo surađivali s njegovim talentima, koliko smo drugih talenata stekli, što smo činili za druge? Sudit će nas, tako vjerujemo, po riječima, djelima, propustima, po strpljivosti i ustrajnosti, po vjernosti njegovoj Riječi.
Kao uzor na tom putu vjerne suradnje s Božjom milošću imamo mnoge proroke, svece, pa i one naših dana. Osobit uzor može nam biti Majka Tereza. U rujnu ove godine blažena Majka Tereza, „neumorna djelatnica milosrđa“, kako je o njoj govorio papa Franjo, proglašena je svetom. Što to znači na nas vjernike? To znači da je baš svatko od nas, koji smo po krštenju urasli u Krista, odgovoran da bude „sol i svjetlo“; to znači da svakim djelom tjelesnog ili duhovnog milosrđa, kojeg iskažemo prema braći i sestrama, onima koji su nam blizu, ali jednako tako onima koji su nam daleko, svjedočimo da je Krist ŽIV! Djelima konkretne ljubavi svjedočimo da smo mi živi, da naše srce nije otvrdnulo, da u našim rukama ima snage pridići drugoga, da u našem umu postoji svijest odgovornosti i dužnosti da budemo glas onih koji žive na marginama društva. Nadahnjivati se uzorom onoga što je ta žena, mala rastom, a velika duhom činila za svoga života, nastavljajući djelovati u istom tom duhu, znači oduprijeti se malodušnosti, slabostima, grijehu. To znači nadilaziti udobnosti svijeta u kojem živimo i suočiti se s gladnima, osiromašenima, onima bez posla, bez plaće, bez prava na obrazovanje, bez krova nad glavom, bez odgovorajuće medicinske skrbi, bez mogućnosti za jednake prilike. To znači opredijeliti se za očuvanje dostojanstva svakog ljudskog bića, od začeća do naravne smrti. To znači boriti se da svatko dobije svoju priliku. To, dragi vjernici, znači živjeti tako da je jedini kriterij djelovanja besplatna ljubav, oslobođena svake ideologije i svih vezanosti, pružena svima bez razlikovanja jezika, kulture, rase ili religije. Sve to, koliko god se čini nemoguće ili preteško – moguće je! Moguće je ako se učini prvi korak, pa onda još jedan, i još jedan, kada se koraci nižu. Upravo tako je svoj put započela i njime hodila sveta majka Tereza. Ona je običavala reći: ‘Možda ne govorim njihov jezik, ali se mogu nasmiješiti’, a da bi se nekome nasmiješili potrebno je pogledati onog drugoga u oči, istinski pogledati u oči, prepoznati čovjeka, brata, sestru, i od tog susreta po pogledu koji slijedi smješak ohrabriti se za prvi korak na putu usavršavanja u djelima konkretne ljubavi.
U godini, koja je pred nama, ustrajmo na putu obnovljenog i osnaženog milosrđa. Molimo, braćo i sestre, da znamo ostati vjerni Gospodinu! Amen.
mons. Josip Mrzljak
predsjednik Hrvatskog Caritasa