|
STJEPAN GRADIĆ (1613. – 1683.) (marka nominalne vrijednosti 1,20 kn)
Stjepan Gradić (Dubrovnik, 6.3. 1613. – Rim, 2.5. 1683.) je jedan od velikih Dubrovčana, diplomat i polihistor koji je, uz brojne doprinose u različitim znanstvenim disciplinama, svoju dubrovačku domovinu u najtežim trenutcima njene povijesti zadužio do te mjere da je prozvan „ocem domovine“.
Stjepan Gradić je bio pripadnik dubrovačke vlastele, isusovac, diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike pri Svetoj Stolici i dugogodišnji posrednik između vrha Družbe Isusove i Dubrovačke Republike u pregovorima o osnivanju isusovačkoga crkve i kolegija u Dubrovniku. Jednako tako, služio je i obavljao diplomatske poslove za Papinsku državu.
Najveće zasluge stekao u službi vlastite domovine
Gradić je bio glavni upravitelj Vatikanske knjižnice, te pripadao književno-znanstvenom krugu pape Aleksandra VII. Bio je i član književne akademije Dei Ricovrati u Padovi i Kraljevske književno -znanstvene akademije kraljice Kristine u Rimu te je uspješno surađivao sa znanstvenom akademijom Del Cimento u Firenci. Surađivao je i održavao veze s brojnim književnicima i znanstvenicima ne samo u Rimu i Italiji nego i u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj, kao i s onima u Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zadru. Bavio se književnošću, teologijom, filozofijom, pravom, poviješću, matematikom, fizikom, meteorologijom, kao i optikom, brodarstvom, nautikom i hidromehanikom, ostavivši iza sebe više knjiga, rasprava i članaka. Prevodio je i pisao latinske stihove, te govorio i razumio 8 svjetskih jezika. Slovio je za izvrsnog pjesnika i govornika. Posebnu brigu posvetio je proučavanju povijesti Dubrovnika te napisao opsežne životopise poznatijih suvremenika i nekih starijih grčkih matematičara.
Ipak, najveće je zasluge stekao u službi vlastite domovine. Zahvaljujući njegovu zauzimanju isusovci su 1658. u Dubrovniku otvorili srednjoškolski zavod Collegium Ragusinum. Vodio je upornu diplomatsku i političku borbu protiv urotnika, koji su otok Lastovo htjeli izručiti Mletačkoj Republici. Uložio je mnogo truda i diplomatske vještine u obrani dubrovačke pomorske i kopnene trgovine, koju su Mlečani nastojali onemogućiti. Osobite zasluge stekao je nakon katastrofalnog potresa 1667. godine, tražeći na svim stranama materijalnu, stručnu i vojnu pomoć. Slao je u Dubrovnik stručnjake, novac, hranu, strojeve pa i oružje, izvlačio dubrovačke kapitale iz talijanskih banaka i osigurao međunarodnu političku i diplomatsku potporu Dubrovniku protiv turskih i mletačkih pritisaka i ucjena. S rimskim arhitektima izradio je plan o obnovi grada te predložio čitav niz dalekovidnih političkih, društvenih, gospodarskih, kulturnih i vjerskih reforma, koje su imale svrstati Dubrovačku Republiku u red najnaprednijih država. Odlučno se borio za puno priznavanje suverenosti Dubrovačke Republike od strane nekih talijanskih kneževina i republika. Osigurao joj je međunarodnu političku i diplomatsku potporu u njezinu najtežem sukobu s Turcima, kada su oni 1670-ih – u ime imovine u potresu poginulih građana i navodne štete koju su im nanijele dubrovačke oblasti za Kandijskog rata (1645–69) naplaćivanjem povišenih carina – tražili da im isplati 2 150 000 talira, zaprijetivši da će učiniti kraj njezinoj nezavisnosti. Godine 1679. u Parizu je od Luja XIV. tražio diplomatsku i materijalnu pomoć. Za njegove zasluge Senat ga je 1680. godine htio imenovati dubrovačkim nadbiskupom, ali je on to odlučno odbio s obrazloženjem da kao običan svećenik u Rimu može bolje služiti domovini nego kao nadbiskup u Dubrovniku.
|
