“Naša spoznaja mikrokozmosa nakon zadnjih rezultata s CERN-a: gdje smo stigli, što nam fali i što nam to govori o svijetu?” – naslov je predavanja koje je u ponedjeljak, 16. ožujka u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku održao dr. Vuko Brigljević, poznati fizičar s Instituta “Ruđer Bošković” iz Zagreba i znanstvenik u ženevskom CERN-u.
Marlena Ćukteraš, profesorica fizike u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji, pozdravila je sve prisutne, izrazivši nadu da će ih predavanje „približiti CERN-u i znanosti“.
Dr. Brigljević krenuo je od 4. srpnja 2012. kada su dvije skupine znanstvenika, promatrajući sudare protona na velikom akceleratoru u CERN-u su, nezavisno jedna od druge, objavile otkriće nove čestice, oko 130 puta teže od protona, a riječ je upravo o Higgsovom bozonu te su za svoj doprinos François Englert i Peter Higgs podijelili Nobelovu nagradu za fiziku 2013. godine. Predavač je kazao da želi pokušati odgovoriti „gdje smo danas nakon tog otkrića“, što znamo i još više što ne znamo“, naglasivši da otkriće ovog bozona nije „kraj priče“.
Govoreći o pitanju koje mu se često postavlja: „Kako možete spojiti znanoost i vjeru“, kaže da njega odgovara protupitanjem: „A zašto ne?“
Podsjetio je da je Sunce osam svjetlosnih minuta udaljeno od nas, te da ga sada vidimo kakvo je bilo prije osam minuta, a ne kakvo je sada. Iznio je i podatak da su neki najudaljeniji objekti, poput nekih zvijezda, udaljeni 13 milijardi svjetlosnih godina, što znači da svjetlost koja do nas stiže s njih je krenula samo nekoliko milijuna godina nakon velikog praska
Kazao je da u svemiru postoji samo jedno biće koje nije zadovoljno samom činjenicom da je tu, nego se divi i preispituje, a to je čovjek. Naglasio je da dječja pitanja poput „Mama, zašto kiša pada prema dolje, a ne prema gore?“ mogu zvučati glupo, ali da nisu, nego je problem što se odrasli čovjek naviknuo na svijet oko sebe i izgubio moć divljenja.
Proučavanjem elementarnih čestica zapravo se promatra povijest svemira, kazao je predavač, te nastavio da je na početku cijela tvar koju vidimo danas bila zgusnuta na jako zgusnutom prostotu, te se počela širiti, tj. jednu mikrosekundu nakon velikog praska stvorili se protoni i neutroni. Kazao je da se to sa sigurnošću može tvrditi s obzirom da su u laboratoriju stvoreni uvjeti identično onim koji su vladali ukratko nakon velikog praska.
Istovremeno istaknuo je i da samo 5 posto energije dolazi od tvari koje su poznate, a „ostalih 27 posto dolazi od tamne tvari koju ne poznajemo, te 68 posto od tamne energije o kojoj apsolutno ništa ne znamo“, te naglasio nužnost poniznosti prilikom istraživanja zbog spoznaje koliko toga malo se zapravo zna.
Ukazao je na zanimljivost da „svemir u kojem živimo izgleda kao podešen za nas“, te da se svi fizičari slažu da ako bi se samo malo promijenila masa npr. neutrona ili elektrona, dolazi se do svemira koji ne dopušta život, i koji ne bi dopustio stvaranje zvijezda, te sunce ne bi „mirno gorjelo deset milijardi godina, nego bi moglo izgorjeti u samo 10 000 godina, što bi bilo poprilično nepraktično za nas.“
Kazao je da se često suprotstavljaju znanost i vjera, što je sasvim pogrešno, posvjedočivši da on osobno upravo kroz istraživanja i divljenja stvorenom svijetu otkriva Boga. To je potkrijepio i zanimljivom usporedbom: ukoliko imam prijatelja slikara, te odem na njegovu izložbu, neću mu kazati da neću gledati i neću se diviti njegovim slikama, već upravo razgledanjem te izložbe poštujem i svog prijatelja, a isto je i s proučavanjem i divljenjem stvorenom svijetu u odnosu prema njegovom stvoritelju.
Dr. Vuko Brigljević rođen je 1968. u Dubrovniku. Dok je bio dijete obitelj mu se preselila u Švicarsku, pa je tamo završio sve škole. Maturirao je na francuskom jeziku, a onda diplomirao fiziku na njemačkom jeziku na glasovitom ETH-u, Sveučilištu za prirodno-tehničke znanosti u Zürichu. Tu je i doktorirao fiziku elementarnih čestica, radeći već u CERN-u. Zatim je tri godine proveo na postdoktorskoj specijalizaciji u Americi, na istraživačkom centru vezanom uz Sveučilište Stanford u Kaliforniji, pa se vratio u CERN i od 2003. radi na Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu, kao viši znanstveni suradnik. Istovremeno nastavlja raditi na eksperimentima u CERN-u.
Šime Zupčić