U četvrtak, 27. siječnja u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku dr.sc. Danko Zelić s Instituta za povijest umjetnosti održao je treće predavanje u ciklusu tribina „Ususret sv. Vlahu“ pod nazivom „O prvoj crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku“.
Današnja je Zborna crkva sv. Vlaha treća po redu crkva na prostoru unutar dubrovačkih zidina posvećena glavnomu gradskom zaštitniku. Ta barokna crkva postoji već tristotinjak godina (posvećena je 1715. godine). Prije nje na istome mjestu oko 350 godina se nalazila (druga) crkva koja je preživjela Veliku trešnju, ali je uništena u požaru 1706. godine. Prva, najstarija povijesno potvrđena crkva sv. Vlaha u Dubrovniku nalazila se kod zapadnoga ulaza u grad, uz Vrata od Pila, u predjelu na kojem će kasnije nastati samostan sv. Klare.
U prvome dijelu izlaganja predstavljeni su i interpretirani najstariji dokumenti u kojima se bilježi prva crkva (iz 1255. i 1281. godine, sačuvani u Državnom arhivu u Dubrovniku). Najstariji pouzdan podatak o postojanju crkve sv. Vlaha nalazimo u dokumentu datiranom 12. prosinca 1255. u Dubrovniku. Dokument je darovna isprava Miha Ranjine koji, ispunjajući svoj zavjet, daruje srebreni kalež crkvi svetoga Vlaha de Gravoso (na Gorici) uz uvjet da ga se ne smije otuđiti ni za što drugo osim za popravak zidova te crkve, ali u tom slučaju isključivo uz privolu prokuratora relikvija crkve sv. Vlaha koja je unutar grada Dubrovnika. Kalež je od darovatelja primio opat i baštinik crkve sv. Vlaha de Gravoso. To nam nedvosmisleno govori da je crkva sv. Vlaha na Gorici bila patronatska ili tzv. privatna crkva.
Isti dokument ujedno sadrži i jedino svjedočanstvo o prokuratorima tih svetih moći ili relikvija. “U srednjovjekovnim gradskim komunama naslov prokuratora crkava i samostana nosile su svjetovne osobe kojima su tijela javne vlasti povjeravale skrb o ovozemaljskim dobrima, ovlastili ih za zastupanje crkvenih ustanova u pravnim poslovima te odlučivanje o pitanjima gradnje, održavanja i opremanja crkvenih i samostanskih zdanja. Imenovanjem tih dužnosnika, komune preuzimaju nadzor i odgovornost”, pojasnio je dr. Zelić te nastavio: “Važnost relikvija u toj prvoj crkvi sv. Vlaha ogleda se u činjenici da ni u jednoj drugoj dubrovačkoj crkvi, izuzev katedrale, svete moći nisu bile podvrgnute nadzoru komunalnih službenika. Za pretpostaviti je da su relikvijari bili pohranjeni u okovanoj škrinji s onoliko ključeva koliko je bilo prokuratora te se mogla otvoriti samo u nazočnosti sviju.” Dr. Zelić je istaknuo da su u prvoj crkvi sv. Vlaha pod nadzorom komune bile su samo relikvije, ali ne i cijela crkva, a razlog tome treba potražiti u njezinom pravnom statusu o čemu govori dokument iz 1281. godine. Kao i crkva sv. Vlaha na Gorici, i prva crkva sv. Vlaha bila je privatna odnosno patronatska crkva.
U drugome dijelu izlaganja pozornost je bila usmjerena na vijesti o prvoj crkvi sv. Vlaha u Gradu i svečevom prvome čudu – obrani Dubrovnika od Mlečana 971. godine – koje donose najstarije lokalne povijesne predaje (kronike i anali). Dr. Zelić je prvo iznio poznatu legendu o ukazanju sv. Vlaha svećeniku don Stojku te obrani grada Dubrovnika od mletačkih trupa. Neposredno nakon obrane grada, okupljeni na općem zboru, Dubrovčani izabiru za svog zaštitnika sv. Vlaha te mu odlučuju izgraditi crkvu.
Svi dubrovački anali i kronike su kompilacije i u obliku u kojem ih danas poznajemo su iz relativnog kasnijeg vremena. Najvažniji izvori su Anali anonimnog Dubrovčanina iz druge polovice 15. st., Anali Nikole Ranjine (1494.-1582.) i Kronika Junija Restija (1755.-1814.) Usporedbom podataka u dokumentarnim vrelima i navoda u tekstovima starih dubrovačkih povjesničara otvaraju se neka iznimno važna pitanja – kako o prvim početcima i širenju Parčeva štovanja u Dubrovniku, tako i o vremenu, ali i duhovnom, društvenom, političkom i prostornom kontekstu u kojem taj ranokršćanski biskup mučenik postaje glavnim dubrovačkim svetim zaštitnikom. Analiza tekstova starih dubrovačkih ljetopisa u svjetlu podataka u dokumentima i novijih spoznaja o razvoju grada upućuje na zaključak da su se događaji koji su uslijedili nakon legendarnoga ukazanja sv. Vlaha – njegovo prvo čudo i gradnja njegove prve crkve u Dubrovniku – odigrali ponešto drukčijim slijedom, u drugom, znatno kasnijem vremenu.
Dr. Zelić je istaknuo da pripovijest o prvom čudu sv. Vlaha i gradnji prve svečeve crkve u starim dubrovačkim povijesnim predajama zauzima vrlo eminentno mjesto, mjesto na razmeđu dviju epoha: s jedne strane starijeg mitskog razdoblja, pretpovijesti grada, točnije pretpovijesti komune kojim dominira epidaursko-rimska tradicija, i s druge strane, novijeg razdoblja, razdoblja u kojem su sasvim jasno artikulirane glavne historijsko-geografske i političke datosti u kojima će Dubrovnik živjeti do kraja Dubrovačke Republike.
“Odabirom sv. Vlaha za patrona, za glavnog zaštitnika, kojega se, kako je zapisao Nikola Ranjina, neće više nikada odreći niti prestati slaviti mise u njegovu čast, započinje razdoblje zrelosti zajednice, razdoblje u kojem Dubrovčani, do tada lakovjerni i prostodušni, vlastitu sudbinu odlučno preuzimaju u svoje ruke. U legendi o sv. Vlahu to se aktivno zajedništvo simbolički ostvaruje podizanjem triju građevina: crkve sv. Vlaha, kule i mosta. Analiza hagiografskih i historiografskih narativa u svjetlu podataka u dokumentarnim vrelima upućuje na zaključak da su se događaji opisani u legendi o svečevom ukazanju i prvo čudo te gradnja njegove crkve odigrali nešto drukčijim slijedom u nešto kasnijem vremenu. No, ono čime se sv. Vlaho razlikuje od ranosrednjovjekovnih dubrovačkih zaštitnika, jest da je on patron srednjovjekovne gradske komune, u užem smislu riječi, koja u Dubrovniku biva uspostavljena u 12. stoljeću”, rekao je u zaključku dr. Zelić.
Dodao je i da drugoj polovici 12. stoljeća odgovaraju i datumi dvaju najstarijih dokumenata koji nedvosmisleno svjedoče o definitivnoj afirmaciji kolektivnog štovanja sv. Vlaha. Prvi je Bula pape Hadrijana IV. iz 1158. godine kojom je dubrovačkom nadbiskupu potvrđeno pravo nošenja palija, osim na glavne crkvene blagdane, i na dan sv. Vlaha, a drugi je Proglas iz 1190. godine, najstariji poznati zapisani dubrovački zakon, kojim se proširuje sloboda sv. Vlaha, običaj vezan uz održavanje godišnje svetkovine na svečev spomendan.
Dr.sc. Danko Zelić je povjesničar umjetnosti, znanstveni savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti. Bavi se istraživanjima urbane i urbanističke povijesti hrvatskih srednjovjekovnih centara, a posebnu je pažnju dosad pokazivao prema dubrovačkim temama. Surađivao je, između ostaloga, i na izradi monografija o katedrali Gospe Velike (2014.) i o Zbornoj crkvi sv. Vlaha (2017.)
Moderator večeri bio je Ivan Viđen iz Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.
Zbog epidemioloških mjera broj sudionika u dvorani je ograničen. Predavanje, kao i prethodna dva predavanja, možete pogledati na mrežnoj stranici http://www.festa.hr i internetskim kanalima Dubrovačke biskupije.
Tea Kuzek Marević
Foto: Ana Marčinko
