U dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku u četvrtak, 6. travnja, održana je zadnja u nizu korizmenih tribina „O vrijednosti začetoga ljudskoga života. Promicanje zdravoga i životu okrenuta društva“. O temi “Pomoć žrtvama poslijepobačajnoga sindroma” govorio je iskusni katolički psiholog i psihoterapeut prof. dr. sc. o. Mijo Nikić.
Na početku predavanja nazočne je pozdravio mons. dr. Stanko Lasić, generalni vikar Dubrovačke biskupije koji je ukratko predstavio o. Nikića ističući njegovu stručnost upravo na ovom području pružanja duhovno-psihološke pomoći osobama koje pate od traumatskih poremećaja.
Na početku predavanja o. Nikić je istaknuo kako je njegov pristup u psihologiji i duhovnosti holistički, naime on polazi od tzv. „integralne antropologije“ gdje se čovjeka promatra u svim njegovim dimenzijama, jer ako gledamo samo jednu dimenziju nikada ne možemo dobiti potpunu sliku, a samim tim ni razumjeti problem što za posljedicu ima pogrešno liječenje. Naglasio je kako je čovjek kompleksno biće i kako nam ga je teško spoznati, te da su djela ona koja najbolje otkrivaju svaku osobu, jednostavno rečeno naša djela uvijek govore o nama.
Pobačaj kao posljedica unutarnje ili vanjske prisile
Nakon uvodnih pojašnjenja njegova pristupa, o. Nikić je prešao na temu, te odmah na početku nazočnima pojasnio kako Crkva niti ljudi iz Crkve nikoga ne osuđuju, ali se zbog dostignuća medicinskih znanosti treba reći kako je pobačaj ubojstvo, možda u jednu ruku teže od ubojstva odrasla čovjeka, jer se dijete ne može braniti. Naveo je primjer talijanske novinarke Oriane Fallaci koja u jednoj svojoj knjizi govori o svome abortusu gdje naglašava kako je beba u njoj osjetila što joj se sprema te se povlačila u „skrovitije“ dijelove maternice. Dodao je kako nikada nikoga ne smijemo suditi jer ne poznajemo pravu istinu, te da kad je u pitanju pobačaj, uvijek se radi o nekoj vrsti prisile bilo nutarnje ili vanjske.
Kada se govori o postpobačajnom sindromu nužno je istaknuti kako se može pojaviti čak i nakon 7 do 10 godina, iako se kod nekih osoba može pojaviti odmah. To je vrijeme do kada većina žena više-manje uspješno primjenjuje obrambene mehanizme kojima potiskuju osjećaj krivnje i drže ga daleko od svijesti.
Nužno je ponoviti kako je postpobačajni sindrom svojevrsna vrsta posttraumatskog stresnog poremećaja koji nastaje nakon učinjenog pobačaja. Prati ga kroničan ili odgođen razvoj simptoma psihosomatske naravi kao posljedica potisnutih bolnih emocija na proživljenu fizičku i emocionalnu pobačajnu traumu, objasnio je predavač. To su: potiskivanje, racionalizacija, kompenzacija, formirana suprotna reakcija, te mnogi drugi, ali ovi su najčešći. Svi ovi mehanizmi mogu potisnuti osjećaj krivnje.
Postpobačajni sindrom
Međutim s vremenom ovi obrambeni mehanizmi popuste, ili bolje rečeno osoba potiskujući ih se iscrpi i istroši svoju energiju pa onda i manje stresne situacije ili vijesti koje imaju veze s učinjenim pobačajem mogu aktivirati potisnuti osjećaj krivnje i stvoriti simptome postraumatskog poremećaja. A to su: krivnja, tjeskoba, psihološka tupost, depresija i pomisao na samoubojstvo, sindrom godišnjice, ponovno proživljavanje pobačaja, želja za novom trudnoćom, zabrinutost zbog problema plodnosti i rađanja, prekid vezivanja na sadašnju ili buduću djecu, samokažnjavanje.
Kako bi se prevladale teškoće nužno je liječenje, kazao je o. Nikić. Ono je jednako kao i prethodne faze podijeljeno u nekoliko stupnjeva: osoba prvo mora u sebi ponovno proživjeti pobačaj, što znači da u svijesti žene trebaju opet postati svježi snažni osjećaji straha, bijesa, krivnje i tuge povezani s pobačajem; zatim nastupa tugovanje za gubitkom pobačenog djeteta; potom slijedi oprost (Božji oprost), što je istaknuo i papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae:“…žena koja je učinila pobačaj, mora najprije osjetiti Božje oproštenje da bi mogla oprostiti sebi i drugima koji su sudjelovali u činu pobačaja.”; zatim mora u sebi osjetiti djetetovo oproštenje kako bi mogla zatim oprost sebi i drugima. O. Nikić je istaknuo kako se žena, opraštajući sebi i drugima, oslobađa nagomilane mržnje prema sebi i drugima koji su je nagovarali na pobačaj. Posebno je važno da žena oprosti sebi. Mnoge se žene stalno podsvjesno kažnjavaju te se osjećaju nedostojnima bilo kakve radosti, mira ili sreće u životu. Na kraju dolazi tzv. svojevoljna pokora, što će reći kako je dobro je da osoba sama sebi nametne neku pokoru kojom će dati Bogu zadovoljštinu za ono što je počinila.
Terapija kroz nekoliko stupnjeva
Na kraju je o. Nikić kazao kako djelotvornost terapije i izlječenje osobe ovise o tome je li osoba prihvatila odgovornost za svoj udio u pobačaju; je li u stanju iskreno govoriti o svom pobačaju kad je za to prilika, ali ne pod nekom prisilom; je li prihvatila potpuno i bezuvjetno Božje oproštenje; je li oprostila sebi te odlučila živjeti punim životom, unatoč svojoj prošloj grešnoj odluci; je li iskazala razumijevanje i opraštanje ostalima koji su sudjelovali u toj odluci; i na kraju osjeća li pomirenje sa svojim pobačenim čedom, željno iščekujući dan kad će se s njim opet sjediniti.
Otac Nikić je naglasio i da se nerijetko dogodi da iako je „osoba doživjela ozdravljenje, najvjerojatnije će tu i tamo osjećati žaljenje ili bol zbog počinjenog pobačaja. Nerealno je očekivati da u ženi koja je duboko žalila neće nikada iskrsnuti bolna sjećanja na njezin gubitak.“
Vikica Vujica
Fotografije: Nikša Sentić