Knjiga Ivana Armande “Dominikanka Imelda Jurić (1880. – 1924.) – Životopis prve vrhovne poglavarice Kongregacije sv. Anđela čuvara” predstavljena je u Korčuli u subotu 6. srpnja u samostanu Anđela čuvara. Knjiga je tiskana povodom stote obljetnice smrti Imelde Jurić, izvjestili su na mrežnoj stranici kongregacije.
Knjigu su predstavili s. Katarina Maglica, Eldina Lovaš i sam autor Ivan Armanda. S. Katarina je istaknula lik majke Imelde kao dominikanke, sestre i časne majke. Imelda Jurić je došla u Korčulu 1902. u Zaklonište siromaha. U zajednici od tri sestre ona je postavljena starješicom. Godine 1905. o. Anđeo Miškov poslao je s. Imeldu u Rim skupa sa s. Hozanom Peran, u jednu dominikansku zajednicu sestara kako bi usvojile redovnički i dominikanski duh. Iste godine o. Miškov utemelio je Kongregaciju sv. Anđela čuvara i svečano je proglasio 2. listopada 1905. Po povratku s. Imelde iz Rima o. Miškov postavio ju je za prioru zajednice u Korčuli, i ujedno odgojiteljicom u novicijatu. Godine 1908. Imelda Jurić postala je prva vrhovna poglavarica Kongregacije imenovana od o. Miškova, a 1912. njene sestre su je same izabrale za tu službu na kojoj je ostala do smrti 1924. godine. Majka Imelda radila je i u dječjem vrtiću u Korčuli. U sjećanjima sestara i suvremenika lik majke Imelde se ističe poniznošću, blagošću, velikom vjerom, ljubavlju i milosrđem. Spremno je služila svojim sestrama, ali i svima potrebnima po Korčuli i šire.
Predstavljačica Lovaš istaknula je povijesni kontekst i istraživački kontekst ove knjige. „Prvi, veći dio knjige čini kritički osvrt na život i djelo Imelde Jurić, a drugi, manji dio, čine prilozi, objavljeni povijesni izvori (pisma, okružnice, govori, nekrolozi) i sjećanje na majku Imeldu Jurić, većinom nastala iz pera sestara dominikanki i dominikanaca. Za vrijeme njezina upravljanja, korčulanski je samostan postao odgojno-obrazovni i karitativni centar Kongregacije, a taj je će se apostolat zahvaljujući njezinim nastojanjima, često unatoč višestrukim odbijanjima, proširiti i na druge samostane, osobito na splitski i šibenski. Zaslužna je i za otvaranje novih filijala, kao i za ‘poboljšanje’ starih Konstitucija.“
Autor Armanda je na predstavljanju istaknuo: „Ovaj samostan je nijemi i kameni, ali ipak autentični i živi svjedok njezina uzornog života. Baš zato, nalazeći se večeras u ovom samostanu, nije mi teško u mislima vidjeti majku Imeldu kako korača njegovim hodnicima. Nije teško vidjeti je kako žuri obaviti neki posao u vrtu, praonici ili kuhinji, ali i kako sabrano kleči u samostanskoj kapeli. Možemo je zamisliti kako na samostanskim vratima prima siromašne, tužne i zabrinute Korčulane. U mislima mi nije teško vidjeti je okruženu sestrama, u radosnom razgovoru i veselom raspoloženju. Ali, nije mi teško vidjeti je i kako briše suze s očiju svojih sestara, tješi ih i hrabri. Lako je zamisliti majku Imeldu kako moli i radi, plače i smije se sa svojim sestrama, ali i s Korčulanima (jer i njima je bila majka).“
Predstavljanje knjige bilo je protkano glazbenim točkama koje izveo zbor sestara.
