U mnoštvu odgovora na pitanje tko je Bog, nalazi se i naš kršćanski odgovor. Za razliku od drugih odgovora na to pitanje o Bogu koje možemo čuti, ovaj je odgovor poseban po tome što je to odgovor koji je Bog u Bibliji dao o samom sebi. Naime, nismo mi shvatili tko je Bog u sebi, nego nam je, kroz svoj odnos prema nama Bog progovorio i o samome sebi.
Govoreći nam kroz svoj odnos prema nama o samome sebi Bog nam se najprije predstavio kao jedan Bog, da bi nam se, ustrajavajući na istini o jednom Bogu, u Isusu Kristu predstavio i kao Bog u kojemu postoje, kako smo mi to kasnije nazvali, tri božanske Osobe.
Današnji evanđeoski ulomak nam na neki način objašnjava kako je moguće to Božje jedinstvo u trojstvu božanskih Osoba. Naime, ono što pripada Ocu, pripada i Isusu kao drugoj božanskoj Osobi, odnosno Sinu: „Sve što ima Otac moje je.“ I ono što pripada Isusu, pripada i trećoj božanskoj Osobi, Duhu Svetom: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.“ Sve ovo moglo bi se reći i obrnutim rasporedom, odnosno sve ono što prepada Duhu Svetom, pripada i Isusu ili Sinu, i sve ono što pripada Isusu ili Sinu, pripada i Ocu. Jednako vrijede i sve druge moguće kombinacije.
Pokojni talijanski biskup don Tonino Bello, poznat je po svojem mirotvorstvu i zalaganju za obespravljene i po onom svom za čovjeka u potrebi zbog čega je umro na glasu svetosti, je govorio da on svojim ciganima ovako tumači jednog Boga u tri Osobe: „Ne govorim im jedan više jedan više jedan, jer tako je rezultat tri, nego jedan za jedan za jedan, tako da je zbroj uvijek jedan. U Bogu, drugim riječima – nastavlja on – ne postoji jedna Osoba koja se dodaje drugoj, zatim opet drugoj, nego u Bogu svaka Osoba živi za drugu.“ Današnji evanđeoski ulomak, ali i druga naviještena liturgijska čitanja, su najbolja potvrda ovog tumačenja.
Bog, u kojemu božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti – žive jedna za drugu, odlučio je u jednom trenutku biti i za svoja stvorenja, osobito za čovjeka, koji je, kako smo čuli u današnjem psalmu, za Boga poseban, izdignut nad sva druga stvorenja na zemlji: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđelâ, slavom i čašću njega ovjenča. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.“ Ova čovjekova posebnost očitovala se osobito u Isusu Kristu u kojemu je Bog, da bi nas pomirio sa samim sobom, bio do kraja za nas, postao jedan od nas. O tome piše sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima: „Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.“ Da bi, međutim, mogao i ostati trajno s nama i za nas, Bog nam je darovao i treću božansku Osobu, Duha Svetoga koji po Božjoj ljubavi, a upravo je ljubav ono međusobno „za“ božanskih osoba koje je postalo Božje „za“ i u odnosu prema nama. Po Duhu Svetom Božje „za“ ostaje trajno s nama i za nas: „Ljubav je Božja – piše sv. Pavao u već spomenutom ulomku – razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“
Ovo Božje „za“, po ljubavi koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“, obvezuje.
Ono traži da se Božje „za“ nama, po Duhu Svetome koji nam to omogućuje, a zagledani u primjer Isusa Krsta koji je za nas umro iz ljubavi prema Ocu, pretvori i u naš „za“ Bogu, odnosno da na ljubav kojom smo ljubljeni odgovorimo ljubavlju, do te mjere da i mi, ostajući ono što jesmo, možemo živjeti za Boga i po tom našem živjeti za Boga, postati jedinstveni s onim koji je Jedan u trojstvu božanskih Osoba.
Istovremeno Božje „za“ nama, od nas traži, ponovo po Duhu Svetome koji nam to omogućuje i zagledani u primjer Isusa Krista koji je za nas umro i iz ljubavi prema nama, da ono Božje „za“ nama, pretvorimo u naše „za“ za druge, sve ljude, osobito one koji su nam povjereni da živimo za njih, kao i da živimo za one koji su potrebni naše ljubavi ili milosrđa. To su svi oni u kojima Bog danas dolazi za nas, da bismo mi mogli biti za njega, ali i bližnje. To su, zapravo, svi oni koje možemo i moramo prepoznati u onima koji su, kako nam to sugeriraju tjelesna djela milosrđa, gladni za nahraniti, žedni za napojiti, siromasi za poslužiti, stranci za primiti, bolesni za dvoriti, utamničeni za pohoditi, mrtvi za pokopati, odnosno, kako nam to sugeriraju duhovna djela milosrđa, dvoumni za savjetovati, neuki za poučiti, grešnici za prekoriti, žalosni i nevoljni za utješiti, oni za oprostiti i oni za podnositi i, konačno, oni za koje trebamo Boga moliti.