U svakom kršćaninu, u onom što on govori, ali i čini, načinu na koji moli i načinu na koji živi, treba biti prepoznatljiv Bog Otac, Sin i Duh Sveti.
Presveto Trojstvo (C), 2019.
Mi kršćani vjerujemo u jednoga Boga. Po tome smo slični dvjema drugim monoteističkim religijama. Istovremeno ispovijedamo da u Bogu postoje tri božanske osobe. To nas bitno razlikuje od dviju spomenutih religija i to ne samo kad je riječ o tome tko je i kakav je Bog u sebi, nego i o tome kakav je Bog u svom odnosu prema nama. Ispovijedajući, naime, Boga kao trojstvo, mi ispovijedamo da je Bog Otac koji je sve stvorio i sa svime mudro i s ljubavlju upravlja, da je on Bog Sin koji je zbog nas i našeg spasenja postao jedan od nas i da je on Bog Duh Sveti koji nastavlja i dovršava svoj plan ljubavi koji je imao od početka s nama ljudima i svom stvorenom stvarnošću.
Iako se za Boga u Svetom pismu na više mjesta izričito tvrdi da je jedan Bog i nigdje ne kaže izričito da u Bogu postoje božanske osobe, otajstvo božanskih osoba se naslućivalo već u Starom zavjetu. Tomu je jedan od primjera ulomak iz Knjige Izreka, koji smo čuli kao prvo čitanje i koji je progovorio o Mudrosti Božjoj koja je bila sudionica čina stvaranja. Ipak to je otajstvo višestruko potvrđeno u novozavjetnim spisima. Iz tih spisa je današnja liturgija izdvojila ulomak iz Poslanice Rimljanima, koji izrijekom spominje sve tri božanske osobe, i evanđeoski ulomak iz Ivanovog evanđelja, u kojemu Isus sebe predstavlja kao Boga Sina, jasno govoreći o svojoj jednakosti s Bogom Ocem i obećavajući svojima Boga Duha Istine koji će ih upućivati u svu istinu.
Upravo je ovo poslanje Boga Duha Svetoga ono što je omogućilo Crkvi da na temelju svetopisamskih spisa jasno definira, onoliko koliko je to našem ljudskom rječniku moguće, unutarnje odnose Boga koji je Otac, Sin i Duh Sveti. Tu je definiciju Crkva, u snazi Boga Duha Istine, na dvama općim saborima sažela u ispovijest vjere, koja se po tim saborima naziva Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Ovim vjerovanjem svi mi kršćani, bez obzira na sve naše razlike, ispovijedamo da vjerujemo „u jednoga Boga … Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje. … I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. … I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca. …“ Naravno, ova ispovijest vjere, koju mi kršćani svake nedjelje svečano ispovijedamo i u kojoj prepoznajemo bitno obilježje kršćanstva, sadrži i vrlo precizne pojmove koji pojašnjavaju unutarnje odnose u Bogu, a koji su bili odgovor Crkve na različita kriva učenja prvih crkvenih stoljeća.
Dok svečanom svetkovinom liturgijski slavimo i ispovijedamo vjeru u jednoga Boga u trojstvu božanskih osoba Oca i Sina i Duha Svetoga, postajemo svjesniji da nam nije dovoljno ovu istinu samo vjerovati, nego da bismo iz ove istine trebali i živjeti. Ispovijedati da je Bog trojstvo božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga obvezuje.
U svakom kršćaninu, u onom što on govori, ali i čini, načinu na koji moli i načinu na koji živi, treba biti prepoznatljiv Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Sv. Pavao nam, u spomenutom ulomku, poručuje da je „ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ Drugim riječima, kaže nam da je naš kršćanski život po Duhu Svetom povezan s Bogom i s njegovim poslanjem ljubavi, koje se iz unutarnjeg odnosa božanske ljubavi, u ljubavi i po ljubavi izljeva na nas i po nama želi biti ponuđena i svima drugima. Zato naš kršćanski život u svojoj svakodnevici, po ljubavi koju živimo, treba odražavati sliku trojstvenog Boga koji je Ljubav. Svojim kršćanskim životom možemo i trebamo biti, poput Boga koji je trojstven, oni koji izlaze u susret drugima da bi u njegovo ime bili stvaratelji, otkupitelji i posvetitelji svijeta i vremena u kojemu živimo.
I naše kršćanske obitelji, po istom „Duhu Svetom koji nam je dan“, a koje su se međusobnom ljubavlju supružnika i sposobnošću da iz njihove darovanosti proklija novi život, po tom Duhu Svetome uključile u trojstvene odnose, trebaju biti odraz trojstvenog života ljubavi u Bogu, stvarajući, otkupljujući i posvećujući svoje članove, ali i druge pokraj sebe.
Osobito je Crkva, u kojoj je kao novom Božjem narodu dan Duh Sveti, pozvana čuvati, produbljivati i živjeti otajstvo trojstvenih božanskih odnosa ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i biti, u njegovo ime, stvarateljica, otkupiteljica i posvetiteljica svijeta i ljudi. To je, uostalom, poslanje Crkve. Da bi ga ispunila Crkva ne smije biti okrenuta sebi i drugim interesima osim spasenja svih ljudi i svakog čovjeka. I u njoj ne smiju prevladati strukture moći, nego usmjerenost prema braći i sestrama, svakom čovjeku. I Crkvi je primjer Bog Otac, Sin i Duh Sveti, koji svojim trojstvenim odnosima izvodi svoje stvarateljsko, otkupiteljsko i posvetiteljsko djelo, kojemu je Crkva, a s Crkvom i mi kršćani, svjedok i službenica do kraja vremena.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1569
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4114