Misu zadušnicu s ispraćajem tijela pokojnog fra Iva Kramara u nedjelju, 9. listopada, ispred samostana sv. Vlaha u Pridvorju u nazočnosti velikog broja vjernika i prijatelja pokojnika predvodio je dubrovački biskup mons. Roko Glasnović. Svečani ispraćaj svom policijskom kapelanu organizirala je Policijska uprava dubrovačko-neretvanska čiji djelatnici su u velikom broju došli pomoliti se za pokoj vječni bosanskog franjevca koji je posljednjih šest godina bio njihov dragi kapelan.
„Sestrica smrt je došla po fra Ivu. Pjesnička duša je bio fra Ivo“, kazao je biskup Glasnović u propovijedi te nastavio: „Kaže u jednoj pjesmi: Ako ti kažu da sam umro, ne vjeruj… Ne vjerujemo da si umro. Kaže Knjiga Otkrivenja: On će prebivati s njima. Oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više biti neće. Ni jauka ni boli više neće biti. Jer prijašnje uminu.“ Kao i sv. Franjo i pokojni fra Ivo „sve nas je želio i želi poslati u raj“, dodao je.
Naveo je i misao nobelovca Iva Andrića iz 1919. godine o izumiranju Bosne koja kaže: „…žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija“. A iz opusa hrvatskog renesansnog književnika Petra Hektorovića biskup je izdvojio misli o pozivu na pripremanje za smrt koja se čeka u nadi i vjeri.
Duhovni oci poručuju kako je ljubav jača od smrti i kako ona traži vječnost, kazao je dubrovački biskup te zahvalio Gospodinu za život pokojnog pokojnog fra Iva. Propovijed je zaključio pjesmom fra Bonaventure Ćuka „Hoću li i ja u raj”?
Ispod stare platane uz odar pokojnika na kraju mise izmjenjivali su se govornici koji su uime svojih službi i u svoje osobno ime uputili riječi oproštaja i nade. Te riječi bile su često popraćene pokojnikovim stihovima. Teško da je na nekom ispraćaju izrečeno toliko stihova i pjesama kao na ispraćaju ovog svećenika, franjevca, pjesnika, policijskog kapelana.
„Tragična smrt u prometu sve nas je iznenadila, ali smo Bogu zahvalni da nam ga je darovao bar na ovo kratko vrijeme“, kazao je fra Ilija Stipić, gvardijan franjevačkog samostana u Cavtatu izražavajući sućut svima koje je ova smrt pogodila.
Vikar Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrne fra Janko Ćuro je s okupljenima podijelio pokojnikovu pjesmu „Mrvice“ te nastavio prisjećanje na svog školskog kolegu čija je bit ovozemaljskog postojanja, ustvrdio je, izrečena u pročitanoj pjesmi, a koja se sastojala „od svakodnevnih mrvica dobrote i ljubavi za razočarane i usamljene, mrvica povjerenja za tužne i nesretne… mrvice praštanja i prihvaćanja za otpisane i odbačene…“. Uvijek smo se lijepo osjećali u tvom društvu, nisi nikoga tjerao od sebe, zaključio je.
Fra Jozo Sopta se obratio uime franjevačke provincije sv. Jeronima kojoj ovaj samostan u srcu Konavala pripada i koji trajno čuva franjevačku prisutnost u Konavlima. Fra Ivo je na svoj način, žarom umjetnika, udahnuo samostanu novi život kroz brojna umjetnička događanja, kazao je. Bio je poseban, nježno tkanje duše koja je uvijek čeznula za nedohvatljivim mirom, ljubavlju, spasenjem. Opraštajući se od pokojnika citirao je njegovu pjesmu o brezama rekavši kako sve ima kraj osim ljubavi.
Biskupijski vikar za MUP vlč. Franjo Musić izrazio je uime Vojnog ordinarijata RH zahvalnost fra Ivu za rad u policiji. Istaknuo je njegovu otvorenost i plemenitost, toplinu i susretljivost koji su privlačili. Nije zaključavao samostan. Vrata srca i samostana u Pridvorju je odmah po dolasku otvorio svima. „O kako smo potrebni otvorenih vratiju i otvorenih srdaca“, poručio je vlč. Musić. Zahvalio mu je uime vojnog ordinarija mons. Jure Bogdana i cijelog ordinarijata.
Načelnik Policijske uprave dubrovačko-neretvanske Ivan Pavličević kazao je kako je tek nakon fra Ivove smrti i čitanja komentara ljudi shvatio koliko je on ljudi dotaknuo. „Razumio je čovjeka i njegovu patnju kao što je samo čovjek koji je sam iskusio bol može razumjeti i znao je pomoći čovjeku kao što samo dobar čovjek može pomoći“, kazao je zahvalivši fra Ivu na želji da ih sve spaja, sluša i pomaže. Pjesmom „Ne vjeruj“ oprostio se od policijskog kapelana.
„Ja nemam brata ni sestre. On mi je bio brat. Udružili smo svoje dvije samoće. Ali nikada nismo bili sami. Znam da u ovom trenutku on ne bi volio da smo tužni. Nemojmo biti“, kazao je pokojnikov prijatelj akademik Luko Paljetak koji se s pokojnikom čuo svakog jutra i s kojim je pokojnik dijelio svoje stihove i propovijedi. Naglasio je kako je fra Ivo duboko vjerovao u čovjeka i kada je to čovjek sa svim svojim manama, greškama i nedovršenostima. Zavolio je Konavle gotovo kao i svoju Bosnu. Za oproštaj je akademik Paljetak izrekao pjesmu „Molba“.
Među brojnim koncelebrantima na misi bili su kotorski biskup u miru mons. Ilija Janjić, generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Ivica Pervan, vikar provincije Bosne Srebrne fra Janko Ćuro i druga subraća, biskupijski vikar Vojnog ordinarijata RH za MUP vlč. Franjo Musić, gvardijan franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku fra Jozo Sopta i brojni drugi svećenici. Ispraćaju u Konavlima nazočila su pokojnikova braća i sestra te brojni Konavljani i Konavoke kao i redovnice iz različitih družbi. Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa.
Fra Ivo Kramar rođen je 26. travnja 1967. godine u Maljinama, župa Guča Gora, od oca Pere i majke Mande r. Rajić. Osnovnu školu pohađao je rodnom mjestu i u Gučoj Gori, a nakon toga je upisao i završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1982-1986).
Po završetku srednje škole u Dubravama je 13. srpnja 1986. obukao franjevački habit i stupio u godinu novicijata. Prve privremene zavjete položio je godinu dana kasnije 11. srpnja 1987. u Sarajevu, a svečane redovničke zavjete položio je pred provincijalom fra Petrom Anđelovićom u Sarajevu 19. listopada 1991.
Nakon što je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu završio studij teologije (1987-1992), najprije je zaređen za đakona u Sarajevu 1. prosinca 1991., a red prezbiterata mu je 20. srpnja 1992. godine podijelio 20. srpnja 1992. mons. Srećko Badurina u župi Podhum kod Livna.
Prvu službu kao župni vikar obnašao je u župi Tolisa (1992-1994). Istu službu obavljat će i u župi Vitez (1994-1998). Nakon toga postaje župnik u župi Brajkovići (1998-2000), a istu službu obavljat će i u župi Ovčarevo (2000-2003). Iz Ovčareva odlazi u župu Dolac, gdje je 2003. kratko obavljao službu župnog vikara. Iste godine odlazi u Kufstein u Austriji, gdje će do 2004. obavljati službu pastoralnog pomoćnika. Nakon odlaska iz Austrije dvije godine djeluje kao samostanski vikar u samostanu sv. Ante u Beogradu (2004-2006), a onda će ga Božji naum odvesti u daleku Australiju, gdje je djelovao kao pastoralni pomoć u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Brisbane-u (2006-2008).
Po povratku iz Australije vratio se ponovno u Njemačku, gdje je obnašao najprije službu pastoralnog pomoćnika u župi Palling (2008-2009), zatim službu dušobrižnika u župi Rosenheim (2009-2010), službu pastoralnog pomoćnika u župi Erdweg (2010-2012), te ponovno službu dušobrižnika u župi Palling (2012-2016).
Odlukom Uprave Provincije 2016. godine fra Ivo je preuzeo prvo službu predstojnika samostana sv. Vlaha u franjevačkom samostanu u Pridvorju na jugu Hrvatske, a zatim 2017. i službu policijskog kapelana koju je vršio u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj po dekretu Vojnog ordinarija Republike Hrvatske. Poginuo je u prometnoj nesreći 6. listopada u Dubokoj Ljutoj.
Posmrtni ostaci pokojnika bit će pokopani u ponedjeljak, 10. listopada u Gučoj Gori kod Travnika u Bosni i Hercegovini.
Angelina Tadić
