Don Stanko Lasić dobio je priznanje Udruge za vjersku slobodu zbog uspjeloga sprječavanja stradanja svih ljudi bez obzira na narodnost i vjeroispovijest u vrijeme agresije na Dubrovnik.
Uz Svjetski dan vjerske slobode, koji se obilježava zadnje subotu u siječnju, u Zagrebu u hotelu Four Points Panorama 28. siječnja 2012. održana je Svečana skupština Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Udruga je osnovana 1994., 1997. primljena je u članstvo Međunarodne udruge za vjersku slobodu, a okuplja vjernike i sljedbenike svih vjerskih i ideoloških tradicija oko jedinstvenoga cilja: braniti i čuvati građanska prava svih ljudi da prihvate vjerovanje ili ideologiju po svojemu izboru te da slobodno izražavaju svoja uvjerenja.
Program svečane skupštine obuhvatio je pozdravnu riječ dr. Slobodana Langa, predsjednika skupštine, govor predsjednice Udruge mr. Ljiljane Matković Vlašić, pozdrave u ime predsjednika Republike i Vladine Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, obraćanje gostiju: glavnoga tajnika Međunarodne udruge za vjersku slobodu dr. Johna Graza i tajnika udruge za Europu mr. Raafata Kamala. Uslijedila je podjela priznanja. Zbog zauzimanja u promicanju ljudskih prava i vjerskih sloboda nagrađeni su: teolog svjetskoga glasa i borac za vjersku slobodu prof. Hans Küng, katedralni župnik u Dubrovniku don Stanko Lasić, pročelnik Odjela za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem u riječkoj gradskoj upravi Srđan Škunca, viši savjetnik za osnovno i srednje obrazovanje u Sisačko-moslavačkoj županiji Josip Takač, pomoćnik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj efendija Aziz Hasanović, promotor mirotvornih okupljanja Tihomir Kukolja, građanin BiH Redžo Hamzić i hrvatski predsjednik Ivo Josipović.
Obrazloženje dr. Slobodana Langa
Obrazlažući zašto je Udruga dodijelila priznanje dr. Stanku Lasiću, istaknuti hrvatski mirotvorac prof. Slobodan Lang je rekao:
»U Dubrovniku je u vrijeme agresije, opsade i okupacije osnovan Odbor za ljudska prava Crvenoga križa s ciljem da djeluje preventivno. Bolje je spriječiti stradanje, a ne ostati pasivan, pa onda kad se zločini dogode, negodovati i prijavljivati. Odbor su činili predstavnici svih nacionalnosti, vjera i svjetonazora.
Gospodin don Stanko Lasić se tijekom opsade Dubrovnika 1991. godine povezao s pripadnicima svih religija, naroda, dobi i spola zalažući se za sprječavanje sukoba i mrženje među ljudima. To se je nastojanje višestruko isplatilo. U Dubrovniku praktički nije bilo sukoba među ljudima i stradanja. Dok je razaranje Grada doseglo razinu međunarodnoga zločina, opkoljeni građani bili su slobodni od međusobnih sukoba. Očuvali su visoku razinu snošljivosti i solidarnosti. Tim je primjerom Dubrovnik postao još uzornije kulturno središte mira i tolerancije na Sredozemlju.
Sud u Haagu kaznio je mnoge za zločine i prikazao razne oblike mržnje, a u tijeku novih sukoba u arapskim zemljama i drugdje opet su se dogodili brojni zločini. Dubrovnik, međutim, ostaje upečatljiv primjer snošljivosti i jasan putokaz za hrvatsku i međunarodnu budućnost.
Don Stanko je u teškim trenutcima rata, opsade, okupacije, progona, razaranja i straha bio uzor tolerancije i dobra i zato mu Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj rado uručuje priznanje. Budimo tvorci i čuvari mira i slobode jer ni Bog ni ljudi se ne osjećaju dobro u mraku mržnje i zla.«
Don Stankova zahvala
Nakon toga je don Stanko pozdravio nazočne, zahvalio na priznaju i istaknuo:
»Rado primam ovo priznanje i želim ga podijeliti s drugim svećenicima koji su za vrijeme okupacije najvećega dijela Dubrovačke biskupije od Vitaljine do Imotice i mučne opsade Grada 1991. i 1992. godine promicali vjersku slobodu i bili spremni pružiti utjehu vjere svima bez razlike koji su to zatražili, osobito pravoslavnim vjernicima koji su u to vrijeme ostali bez svoga svećenika. Karitativna djelatnost bila je na visini i svima se, bez razlike, dijelila hrana, roba, lijekovi, svijeće. Duhovna skrb za branitelje, roditelje poginulih branitelja i civilnih žrtava rata, molitve i Mise po skloništima dio su bogatog pastoralnog programa koji je nalagao svećenicima da ostanu u Gradu sa svojim pukom.
Srednjovjekovni je Dubrovnik u temelje svoje samostalnosti, a time i naše današnje hrvatske državnosti, ugradio vrjednotu slobode koja se ne prodaje ni za sve blago ovoga svijeta, kako stoji uklesano na tvrđavi Lovrijenac. Za nju se moglo trgovati, ali ne i njome; ona nije bila u prometu ni podložna potkupljivanju. Dubrovnik je slobodu isticao na drugotnome stijegu Republike (Libertas), a Dubrovčanin i konavoski knez Ivan Gundulić Mačica (1589.-1638.) spjevao joj je jednu od najljepših oda kao srži Božje darežljivosti ljudima.
Vjerska sloboda ne proizlazi iz čijeg raspoloženja nego iz ljudske naravi, a sastoji u tome da se nikoga ne prisiljava da djeluje protiv svoje savjesti ni da ga se sprječava da radi po savjesti, privatno i javno, sam ili s drugima, unutar dužnih granica.
U Dubrovniku je vjerska sloboda povijesno dokumentirana od 3. veljače 1190. kad je tadašnja vlast „voljom sudaca, vlastele i mudraca i svega puka, svim Dubrovčanima proglasila odredbu da za blagdan svetoga mučenika Vlaha, svaki stranac, pa bio dužnik, neprijatelj i … ljudima, da je zlotvor, ako želi doći u Dubrovnik, bude siguran, slobodan i nepovrjediv tri dana prije blagdana, a isto tako i nakon blagdana, određujući da to bude trajno”.
Vjerska sloboda u Dubrovniku je izrasla iz Evanđelja i njegovana je stoljećima. To je učinilo da je Dubrovnik kao rijetko koji grad na svijetu na prostoru povijesne gradske jezgre na udaljenosti od samo 200 metara omogućio podizanje katedrale i brojnih drugih katoličkih crkava, ali i sinagoge, pravoslavne crkve i islamske bogomolje.
Ta se časna tradicija i sveta baština vjerske slobode u skladu s Izjavom Drugoga Vatikanskog sabora „Dignitatis humanae“ o vjerskoj slobodi nastavlja promicati i nakon Domovinskoga rata odgajajući mlade ljude za suradnju, snošljivost, poštovanje vjerskih prava i sloboda. Sedamnaest sam godina predavao vjeronauk u Dubrovačkoj gimnaziji i nosim dragocjena iskustva dobrih međuljudskih odnosa i vjerske slobode među mladima. Nadam se da će oni imati snage oduprijeti se današnjim napastima: da se vjeru svede na posve privatnu stvar i, s druge strane, da je se silom nameće svima. Samo ondje gdje se doista priznaje vjerska sloboda, poštuje se dostojanstvo ljudske osobe u njegovoj biti. Tada se iskrenim traženjem istine i dobra učvršćuje savjest te se jačaju se same institucije i građanski suživot. Želim da će Udruga koja nas je danas okupila i dodijelila priznanja i ubuduće raditi na ovom važnom području kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta.«
Tko je laureat?
Don Stanko Lasić rođen je u Jarama pokraj Širokoga Brijega 6. siječnja 1942., a u Dubrovnik je doselio 1958. Školovao se u Dubrovniku, Zadru i Splitu, magistrirao u Zagrebu, a doktorirao u Rimu. Svećenik je Dubrovačke biskupije od 1967., a katedralni župnik od 1990. Prvi je, 8. studenoga 1991., pisao papi Ivanu Pavlu II. kako je Dubrovnik najveći zatvor na svijetu te je tijekom Domovinskoga rata organizirao duhovni život u tvrđavi Revelin, tada najvećem skloništu u Državi. U poratnoj se bijedi angažirao na dopremi i raspodjeli humanitarne pomoći kroz župni Caritas koji je vodio. Svake godine predvodi hodočašće mladih Dubrovčana papi u Rim. Zahvaljujući njemu, Smokvica je dobila pastoralni centar i zbornik, Čara mjesni zvonik i zbornik, dubrovačko Biskupijsko sjemenište i Klasična gimnazija spomen-knjigu, Gradska župa list »Naša Gospa«, Dubrovčani brojne tribine, predavanja i stipendije koje je organizirao, a hrvatski čitatelji knjigu »Pravo na rođenje u učenju Crkve«. Izgradio je i Gradskoj župi darovao kuću za duhovne vježbe, susrete i odmor u Grgurićima kraj Slanog.