Sv. Ivan Pavao II., papa
Dubrovnik, 22. listopada 2014.
Čitanja:
Jr 1, 4-9 (svetačka čitanja, za pastire Crkve, br. 7)
Evanđelje: Mt 16, 13-19 (svetačka čitanja, za pastire Crkve, br. 1)
Pitati jednog katekumena: Želiš li primiti krštenje?, istovremeno uključuje pitanje: Želiš li postati svet?“ Tako je pisao sv. Ivan Pavao II., čiji spomendan kao svetca prvi put liturgijski danas slavimo. Ovim nas Ivan Pavao II. podsjeća na Isusovu riječ: „Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48)
Sveti papa Ivan Pavao II. bio je izvanredna osoba, koje se rijetko pojavljuju u Crkvi. Svi smo mi, na ovaj ili onaj način, svjedoci njegovog pontifikata, koji je bio u izazovnom vremenu za Crkvu i svijet.
Mi Hrvati smo mu posebno zahvalni za njegovih 5 pohoda hrvatskom narodu: 3 u Hrvatskoj i 2 u BiH i za darovane svetce i blaženike našem hrvatskom narodu.
Ovdje ga u Dubrovniku na poseban način doživljavamo svojim, jer je, pohodivši naš Grad, proglasivši blaženom Mariju Propetog Isusa Petković i prihvativši biti počasnim građaninom našega Grada, postao jednim od nas, a po svojim relikvijama, kojima ćemo nakon mise iskazati štovanje, Ivan Pavao II. ostaje trajno među nama, u našem Gradu.
Ne trebamo sad posebno analizirati bogato djelovanje Ivana Pavla II. Crkvu je vodio od 1978. godine, uveo ju je u novo tisućljeće i to mu je slavlje bilo posebno na srcu. Njegov pontifikat do 2005., kao drugi najdulji u povijesti papinstva, bio je u mnogo čemu i pontifikat koji je ostavio duboke pozitivne tragove na licu Crkve i svijeta. Prisjetimo se samo njegove uloge pri padu totalitarnih sustava.
Svojim putovanjima i propovijedima po svijetu jasno je davao do znanja, da ne mogu tenkovi i posjedovanje atomskog oružja određivati tijek ljudske povijesti, nego slobodna volja naroda, koju je Bog u njih usadio. Iz ovoga je prepoznatljivo i njegovo zauzimanje i njegova uloga u borbi za neovisnost Hrvatske i drugih zemalja bivše države, kad je svoj glas neumorno dizao za prestanak rata na ovim našim prostorima. I zato je mogao uvijek ljudima jasno poručivati: „Ne bojte se! Povjerite se Božjem vodstvu! Usudite se živjeti u istini, jer istina, koja je sam Bog, će vas osloboditi!
Bio je sveprisutna osoba i osobnost. Nije se bojao medija, nego se njima služio za naviještanje Radosne vijesti. Njegova je riječ imala težinu i utjecaj. Prišao je Židovima i učinio je za međusobni odnos pun povjerenja više nego svi njegovi predšasnici. Kao prvi papa prekoračio je prag džamije u Damasku. Pozvao je predstavnike svih religija na molitveni susret u Asizu i nije zbog tog čina pokupio samo pohvale. Bilo je i kritika. Mi danas osjećamo koliko je taj čin bio proročki znak.
Zauzeo se za ponovnu pomirbu vjere u Boga i znanosti, čiji je odnos bio narušen prosvjetiteljstvom i krivom apologetikom. Jedan od tih znakova bila je i rehabilitacija znanstvenika Galileia i do danas vrijedna čitanja enciklika „Fides et ratio“, Vjera i razum, o ispravnom odnosu vjere i znanosti. Bio je gorljivi promicatelj ekumenizma.
Sv. Ivan Pavao II. imao je hrabrosti u jubilarnoj 2000. godini izreći javno kajanje za grijehe Crkve kroz povijest, što baš i nije svima u Crkvi odgovaralo. Znao je papa Ivan Pavao II. skupa s apostolom Pavlom da nosimo blago, Evanđelje, u glinenim posudama. I zato i Crkva treba Božje smilovanje, koje primaju samo oni, koji priznaju grijehe i ponizno mole za oproštenje.
I kao posljednje, sjetimo se svjetskih susreta mladih i svjetskih susreta obitelji, koje je ovaj Papa pokrenuo. On je mlade bolje razumio, nego mnogi njegovi kritičari. Ovaj čovjek je pravi i istinit, to su osjećali mladi i stoga su u onako velikom broju dolazili na susrete s njime, osobito na onaj posljednji susret s njime dok je umirao. Te je mlade pokretao čovjek, kojemu ništa ljudsko nije bilo strano.
Sve ovo čega smo se sad prisjetili može se pročitati i pronaći u raznim časopisima i knjigama. Mnoge će se knjige još pisati o ovom svetcu.
I evo sada, slavimo ga kao svetca Katoličke Crkve.
Duboki izvor života, iz kojega je Ivan Pavao II. crpio snagu i svoje inspiracije bio je njegov odnos s Kristom. I u tome nam sv. Ivan Pavao II. može biti uzorom. Od njega možemo učiti i na njegovom životu čitati: možemo biti istinski djelotvorni kršćani samo ako ostanemo loze povezane s trsom, Kristom Gospodinom. Tako je živio Ivan Pavao II. i zato je u svom vremenu mogao biti hrabri navjestitelj Radosne vijesti i Petros, Stijena na kojoj počiva Crkva.
Njegovo beskrajno pouzdanje u nebeski zagovor Nebeske Majke Marije, čiji je on sav bio, bilo mu je izvorom snage u svim protivštinama i poteškoćama. Imao je povjerenje u Mariju, Majku Crkve, i bio je siguran da ona prati Crkvu ovom dolinom suza, jer kao Majka poznaje najbolje sve naše nevolje.
U apostolskom pismu nakon ulaska u treće tisućljeće „Novo millenio ineunte“, pitanje mnoštva Petru iz Djela Apostolskih „Što nam je činiti?“, Ivan Pavao II. je učinio svojim pitanjem i rekao je: „To pitanje postavljamo s optimizmom punim povjerenja, ne podcjenjujući probleme. To nas ne vodi naivnom razmišljanju, da ćemo sve izazove svoga vremena riješiti ‘čarobnom formulom’. Ne, nijedna nas formula ne može spasiti, nego osoba, i sigurnost, koja nam govori srcu: Ja sam s vama!“
U ovoj sigurnost, braćo i sestre, u kojoj je živio i iz koje je živio sv. Ivan Pavao II. da je Gospodin s nama i da nas čuje, mi, večeras upućujemo svoje molitve hvale i zahvaljivanja za dar Ivana Pavla II.
Molimo zagovor sv. Ivana Pavla II. da on on zagovara i danas i naš Grad i našu Domovinu u njezinim iskušenjima, kako bismo mogli živjeti odgovorno, istinski i u slobodi svoje kršćansko opredjeljenje i izgrađivali Božje kraljevstvo i civilizaciju ljubavi.
Sveti Ivane Pavle II., moli za nas. Amen!