„Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!“
Je li Isusovo rođenje bilo, kako kaže anđeo ovom rečenicom, doista velika radost za sav narod? Odgovor bi bio dijelom, jer jednima je njegovo rođenje bilo razlog za radost, ali većini nije, a nije jer ga mnogi nisu niti primijetili, dok je drugima njegov rođenje čak bio razlog za žalost, pa i bijes. Razlika je u pogledu na stvarnost tog rođenja.
Oni koji ga nisu voljeli ili su za njega jednostavno bili nezainteresirani, njegovo rođenje nije značilo ništa, a ponajmanje je bilo razlogom za radost. Najprije se to odnosi na stanovnike Betlehema. Oni su usmjereni na radosti koju im donosi dobra zarada. Zato su pred otajstvom Spasiteljeva rođenja zatvorili vrata svojih srca, a onda kao posljedicu toga i vrata svojih domova. Čitamo da za njega „nije bilo mjesta u svratištu“. To se još više odnosi i na druge koje spominje evanđeoski ulomak, poput cara Augusta u Rimu ili Kvirinija, upravitelja Sirije u Damasku koje evanđelje spominje da bi datiralo Isusovo rođenje, a koji nisu uopće znali za njegovo rođenje. Njih, kao i većinu drugih ljudi tog vremena, nije ničim privukla Spasiteljeva poniznost, siromaštvo i jednostavnost. Oni nisu mogli biti radosni, ali ni žalosni što se on rodio jer jednostavno nisu znali. Jedini od političkih moćnika tog vremena koji je čuo vijest o ovom rođenju bio je Herod. Ni u njemu, međutim, ta vijest nije probudila radost, nego sasvim protivan osjećaj koji se na kraju, kao i mnogo puta kroz povijest u kojoj su tirani sebe postavili za vrhovno mjerilo života i smrti, pretvorio u mržnju i bijes. Da bismo bili pošteni moramo reći da ga, iako su znali da dolazi i uočili znakove tog dolaska, nisu primijetili ni svećenici toga vremena, a sve zato što su stvorili svoju viziju Boga, drukčiju od one kakvu je Bog obavio u betlehemskom Djetetu, očekujući njegov dolazak u jeruzalemskom Hramu i eventualno u palači bogatih i moćnih, a nikako u štali siromašnih i odbačenih.
Utješno je da je u tom vremenu bilo i onih koji su na stvarnost Spasiteljeva rođenja gledali i drukčijim pogledom, onih kojima je njegovo rođenje doista bilo, kako kaže anđeo, velika „radost za sav narod“. I o njima nam govori evanđelje stavljajući ih na neki način u drugom dijelu evanđeoskog ulomka u prvi plan. To su jednostavni i priprosti pastiri koji su, nakon što su čuli spomenuti anđelov poziv, krenuli u potragu za novorođenim Spasiteljem. To su i oduševljeni mudraci koje spominje Matejevo evanđelje i koji su svoje znanje, vrijeme i sredstva uložili u traženje novorođenog židovskog kralja čiju su zvijezdu ugledali. To je i ponizni i šutljivi, ali odlučni Josip koji u evanđeljima nije izgovorio niti jednu riječ u evanđeoskim tekstovima, ali koji zato progovara svojom pravednošću i poslušnošću Božjoj volji, iako često ne razumije ono što Bog od njega traži i ono što se događa s Marijom i po Mariji. To je, na kraju, ali ne kao zadnja, sama Marija, radosnija službenica Božja, roditeljica onoga koji je uzrok radosti za sav narod i čitav svijet, pa i svu stvorenu stvarnost koju, nadahnuta Izaijinim proročanstvom (Iz 1, 3), tradicionalno predstavljaju vol i magarac, kojima možemo pridružiti i stada ovaca koja su čuvali pastiri.
Iako se biblijski popis ovdje zaustavlja on nipošto nije iscrpljen nego se preko budućih Isusovih apostola, drugih učenika i učenica, Crkve se do naših dana, dopunjava s onima koji su svoj pogled usmjerili prema betlehemskoj štalici i zaustavili na Isusu u kojemu nam je Bog pokazao svoje milosrdno lice i dozvolili mu da uđe u njihov život i ispuni ga svojom radošću. No istovremeno je, nažalost, sve to vrijeme bilo i onih drugih, i onih koji su ostali nezainteresirani za njegov dolazak, kao i onih koji su ga, poput Heroda, željeli ukloniti jer im smeta. Ovo da on nekome smeta nije lako razumjeti, jer on se u utjelovio u liku djeteta, tih i ponizan, da nikome ne bi smetao.
Ni danas situacija nije puno drukčija. Usprkos neslućenim mogućnostima suvremene komunikacije mnogi ni danas, poput Augusta i Kvirinija, ne znaju za njegovo rođenje, a i veliki broj onih koji znaju, nemaju pravi pojam o otajstvu koje se tim rođenjem dogodilo. Njima njegovo rođenje ne može ni danas priuštiti nikakvu radost, kao što je u pravom značenju te riječi, a ne površnih radosti koje se o Božiću nude na svakom koraku, ne može priuštiti ni onima koji ostaju ravnodušni i zatvoreni pred tom činjenicom, iako znaju sve o otajstvu njegovog rođenja.
Srećom i danas, kao i onda i u svim vremenima nakon toga, ima i onih koji će u ovoj božićnoj noći pronaći Isusa i dozvoliti mu da ih učini radosnima, dozvoljavajući anđelu da i njih smjesti u onaj izraz „sav narod“. Nadam se da se u njih ubrajamo i svi mi koji smo bar na trenutak uspjeli pobjeći iz gužvi onog Božića koji vlada na našim ulicama i koji se s ulica prenosi na naše božićne trpeze, da bismo novorođenog Isusa susreli u ozračje ovog katedralnog doma i drugih crkvenih domova diljem našeg Grada i biskupije, a koji su za nas postali betlehemska štala u kojoj ćemo čuti radosnu anđeosku poruku: „Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!“ i želimo li pronaći onog koji se rodio da bi nam pokazao Očevo milosrdno lice i da bi nas tako spasio.
Kršćanska liturgija, naime, nije samo sjećanje. Ona je i posadašnjenje otajstva. To znači da se po ovoj liturgiji koju slavimo Isus noćas i ovdje treba ponovo roditi. On je već rođen u svojoj riječi, evanđelju. On će se roditi u euharistijskom otajstvu koje ćemo za koji trenutak proslaviti. Po tim dvjema stvarnostima on večeras treba biti rođen i u nama, a po nama svijetu i vremenu u kojemu živimo. Evo zašto je Origen, jedan od crkvenih otaca, s pravom tvrdio: „Ako se Krist tisuću puta rodi u Betlehemu, a nijednom u tvom srcu, biti ćeš zauvijek izgubljen.“ Samo ako se Krist rodi u nama biti ćemo sposobni poput pastira, mudraca, Josipa i Marije, ali i mnogih nakon njih, u Isusu koji se utjelovio u betlehemskoj štali prepoznati svog „Spasitelja, Krista, Gospodina“. I radost o kojoj su nam progovorili anđeli će postati i naša radost, a po nama i radost brojnih drugih, onih kojima smo o toj radosti dužni govoriti riječima i još više radosnim životom onih koji su osobno iskusili i susreli Božje milosrdno lice u betlehemskom Djetetu.
Sa željom da se Krist noćas liturgijski „rodi“ u ovoj našoj dubrovačkoj katedrali koja je mjesto na kojemu možemo dobiti jubilejski oprost, kako bi onda bio otajstveno „rođen“ i u svima nama koji osobno možemo iskusiti snagu tog oprosta, a onda mogao po nama bio objavljen i svima drugima, vama i svima vašima, ovom dragom Gradu i cijeloj našoj dubrovačkoj biskupiji, domovini i cijelom svijetu, svim ljudima dobre volje, želim radostan Božić!