Po mnogo čemu je jedno i mnoštveno međugorsko ishodište, smješteno među gorama, reljefno međumjesto, nekoć malo misto, ali njegov vlastiti naziv postaje i opća imenica: razlijeva se i prenosi, na raspolaganju je kao bežićna zagovorna veza za svako govorno žiće. Ono je za sebe i po sebi, pod nebeskom razvidom, ali je po duhovnim ozrakama prenosivo po mnogim sredinama i gradovima, trgovima i dvoranama, u raznolikim obiteljima, za okupljajućim stolom te, svakako, u srcu nebrojenih osoba. Njegovo poslanje nosi i krunični zagovor „koji neka nam umnoži vjeru“ pa obraćenički duh upućuje na umnažanje, prinošenje jednoga za drugo pri lepezi prihvata i dostojnosti.
Stihovne sastavke kao i fotografsku nizanku radova, naslovljenu Međugorje u stihu i fotografiji, osmislio je i načinio Maro Jović, autor polivalentnih ostvaraja. Čin otvorenja upriličen je 12. studenoga 2022. u predvorju Dvorane Ivana Pavla II. u Dubrovniku. Predstavljeno je 20 eksponata, pjesama i fotografija u crno-bijelom kontrastu, ukupno ili simbolično njih 40 kao svojevrsni izlazak, smjer providnosti za ovodobne prilike. Navedena izložba naslanja se na prethodnu, Dubrovnik u stihu i fotografiji, s njegovim stihovnim i slikovnim prilozima brata Borisa, baštinski poticajnu i uvelike posjećenu. Treba osobito navesti pjesme s ambijentalnim naslovima poput Međugorje, Hodočasnik, Cenacolo, Crkva sv. Jakova, Župni ured, Vrt sv. Franje, Srna, ali i one koje ukazuju na uloge vidioca, duhovnu zauzetost fra Slavka Barbarića, terapijsko nastojanje sestre Elvire.
Cjelovita se nova postavka doima gotovo epiloški, kroz poruke u riječi i slici. Osjetno se događa stih unutar stiha i slika u okviru slike, vazda s uvezanošću i pobudnim asocijacijama, a oba prezentna sadržaja gotovo ulaze u simbiozu. Kroz takvo očitovanje izrastaju poveznice, zbiva se pjesma u pjesmi i prateća slika u slici. Iz motivirajućeg, usporednog i poetološkoga kuta Jović umije povesti i privesti te prožimati dvije izrazne mogućnosti, pojmovnu i slikovnu, jednostavno priličuje stihovni uradak slici i fotografski snimak stihu. Imaginacija koja stvara i ruka koja pridržava fotoaparat zaslužuju pohvalu.
Zagledom u pjesmu Međugorje uočava se koliko je to mjesto milosti i nadahnuće za molitvu kojom se može „upoznati na zemlji Nebo“. Pri takvu potvrđivanju očituje se veza između dva svijeta, a u njoj je na momente uočljiv pjesnikov samokritičan glas, ali i sociološka rasvjeta okolnosti, primjerice kad pojedincu nikako nije zgodno da mora suspregnuti glas dok ga „dira baš svatko“.
Otuda je postavku Međugorje u stihu i fotografiji dopustivo vidjeti i kao metonimiju, zamjenjuje sadržaje života za duhovna okrilja, ili ga pronaći kao metaforu, srodnost situacija u drugom značenju. Usto se razotkriva i u sinegdohi, pojedinačno vrijedi za sviju, a uzdiže se i u alegoriju, poput križa na znamenitu brdu. Donesena razvedenost motiva, kao zavjetne pločice, nudi priloge za individualnu ali i skupnu historiografiju iz koje će se vremenom očitati pragovi u rastu ovoga marijanskog ispovjednog središta, ali njegov poziv za više i plodnije od običnog posjeta.
Antun Lučić
Foto: DuList