Prvu Večernju, uoči blagdana sv. Vlaha, molili su vjernici, redovnice i redovnici, svećenici i biskupi u dubrovačkoj katedrali na Kandeloru u ponedjeljak 2. veljače. Kratko razmatranje održao je voditelj trodnevnice uoči sv. Vlaha, isusovac dr. Dalibor Renić, profesor na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
Kazao je da ono što svakom posjetitelju upada u oči kad vidi Dubrovnik jesu njegove moćne zidine, no da svatko tko malo bolje pogleda otkrit će na ulicama i ožiljke jer ovaj grad je više puta bio ranjavan. To je povezao i s Isusom, tj. njegovim ukazanjem učenicima nakon uskrsnuća: „Očekivali bismo da će sve u Isusovom novom načinu postojanja biti savršeno, ali svaka slika Kristova uskrsnuća i dalje pokazuje rane na njegovim rukama, nogama i boku. On nosi svoje ožiljke zato jer su oni dio njegove povijesti, njegove osobe. Ljubav Božja je dopustila da bude ranjena.“ Kazao je da i svaki čovjek nosi vlastite ožiljke, kao i da svaki proživljeni trenutak čovjeka mijenja, kao što i svako dobro djelo ostavlja traga na čovjeku: „Dobrota nam postaje druga narav. U nebo se ne ulazi kao prazna ploča, nego donosimo svoju povijest, ne kao puki dokaz dobrih djela, neko kao rezultat vlastitog rasta u ljubavi.“ Kazao je i da su na umjetničkim prikazima sv. Vlaha na njegovom licu su vidljivi tragovi godina i briga, a ponešto od toga su i brige za Grad što ga nosi na ruci. Zaključio je riječima: „Ovaj život je škola ljubavi. Zato kad odem u nebo ne želim ondje biti jedini bez ožiljaka.“
Šime Zupčić