Uoči svetkovine sv. Vlaha u dubrovačkoj katedrali 2. veljače je pjevana Prva večernja na kojoj su uz predvoditelja liturgije dubrovačkog biskupa mons. Matu Uzinića suslavili nadbiskupi i biskupi pristigli na slavlje dubrovačkog nebeskog zaštitnika, kanonici Stolnog kaptola, svećenici i redovnici. Među vjernicima u katedrali bila je, kao i svake godine skupina hodočasnika iz Šibenika, te skupina gradišćanskih Hrvata koji su sa svojim biskupom mons. Egidijem Živkovićem stigli iz Gradišća u Dubrovnik. Pjevanje u dva kora predvodili su katedralni zborovi te zbor mladih i redovnica pod vodstvom Margit Cetinić i Jelene Cetinić.
Na večernjoj je propovijedao generalni vikar Dubrovačke biskupije i predstojnik Stolnog kaptola mons. dr. Petar Palić koji istaknuo zahvalnost Bogu za dar sv. Vlaha te dodao kako smo danas u duhu i molitvi povezani „sa svima onima, koji daleko od ove naše Dubrave, od svoga doma, slave i mole zagovor našega Parca, da nas očuva zdrave i ohrabri nas za kršćansko svjedočanstvo u današnjem svijetu“. Mons. Palić je podsjetio kako je sv. Vlaho podnio mučeništvo u mlađoj dobi, ali ga dubrovačka tradicija prikazuje kao starca koji čuva Grad te nastavio: „ U liku svetog starca Vlaha ove smo godine u molitvi i zahvalnosti na poseban način povezani s našom starijom braćom i sestrama, koji u okolnostima vlastitog života i životnih mogućnosti žive svoj život u iščekivanju i nadanju“.
U nastavku homilije vikar Palić je više govorio o otajstvu susreta između Svete Obitelji i staraca Šimuna i Ane, čega se Crkva spominje na današnji blagdan. Skrenuo je pozornost kako su Šimun i Ana dvije starije osobe, ali su u srcu bile mlade „jer nikada nisu dopustile da u njihovom životu umre nada“. Govoreći o susretu generacija kao dubokom ljudskom iskustvu istaknuo je da to nije tek susret starijih i mladih nego o najdubljem smislu tradicije, stjecanja iskustva, vrijednosti i čežnje.
Rekavši kako sveti starci Šimun i Ana, ujedinjeni sa sv. Vlahom, pomažu današnjim vjernicima otkriti dublje svoju vjeru i shvatiti njezino značenje za svakidašnji život, mons. Palić je objasnio što znači vjerovati na temelju njihovih primjera. Istaknuo je i objasnio tri faze tog puta: čekati, doći i vidjeti.
„Vjerovati znači čekati, čekati unatoč razumskom opiranju, čekati u povjerenju u Božja obećanja… Božja pedagogija nas uči da čekanje ima smisla i da se u vjeri držimo njegovih obećanja. Njegova obećanja nisu prazna, nego imaju snagu u sebi. Ona ne dopuštaju da se predamo, nego nas uvijek tjeraju da gledamo unaprijed, daruju nam uvijek sigurnost novoga, da naše čekanje nije besmisleno, nego da čekamo njega, živoga Boga, početak i svršetak svakog iščekivanja. Doći će dan kad ćemo shvatiti zašto je to čekanje bilo dobro“, rekao je mons. Palić, uz ostalo, o značenju čekanja.
„Vjerovati znači doći, i za nas. Ima ljudi oko nas kojima je teško vjerovati. I nitko od nas ne može drugome darovati svoju vjeru. Vjera je milost, ali vjera i je osobni čovjekov odgovor na Božji milosni dar. Mi, kao oni koji imaju vjere u sebi, pozvani smo pozivati druge: Dođi! Dođi tamo, gdje sam možeš susresti Boga, gdje možeš susresti Krista, Mesiju. Bog nam jasno poručuje gdje je moguće susresti njegova Sina Isusa Krista: tamo i onda, gdje slušamo Njegovu riječ i slavimo njegove sakramente…Onaj tko je istinski susreo Krista, Svjetlo svijeta, on više ne razmišlja o smislu svoga dolaska na mjesto susreta s Njime, nego živi od želje susresti ga ponovno“.
Vjerovati znači i vidjeti, kazao je propovjednik i nastavio: „Naša bogoslužja, naša slavlja sakramenata nisu prazna, bezlična i magijska okupljanja; na njima se doista može nešto vidjeti. Može se vidjeti kako se djeca i odrasli polijevaju vodom; mažu svetom krizmom. Može se vidjeti kako se polažu ruke; može se vidjeti komad kruha i kalež s vinom, koje svećenik na oltaru prikazuje pred okupljenom zajednicom vjernika. Ali s vjerom u tome vidljivom vidimo i nešto više, gledamo dublje: vidimo, da je po toj vodi sam Duh Sveti na djelu i iz staroga čovjeka čini novoga. Vidimo da po polaganju ruku i po odrješenju u ispovijedi, snagom istoga Duha Svetoga nestaje sve ono što čovjeka dijeli od Boga. I vidimo da u kruhu, koji svećenik posvećuje i u vinu u kaležu koji se zajednici pokazuje, nitko drugi nije nazočan doli onaj, koga je Šimun u hramu primio u svoje naručje, on, Isus Krist, Spasitelj svijeta.“
Na kraju mise, izvan protokola, darove su izmijenili biskup domaćin i biskup predvoditelj glavnog misnog slavlja. Biskup Uzinić je također uime biskupije i njezinih vjernika generalnom vikaru mons. Paliću koji odlazi na službu u Zagreb darovao sliku za uspomenu.
Angelina Tadić / Nikša Sentić