VJERONAUK U ŽUPI
Polaznici župnog vjeronauka, od petog do osmog razreda, u župi sv. Martina u Žrnovu sudjelovali su u prvom križnom putu koji je organiziran tako da su postaje križnog puta bili različiti križevi podignuti kroz povijest u Žrnovu. Evo kako je taj događaj opisala jedna od sudionica.
***
Nedjelja, 30. ožujka 2014. godine je dan koji ćemo pamtiti i sjećati se našeg prvog križnog puta u Žrnovu. Sestra Anita Sučić sve nas je dočekala ispred bratimske kuće u dogovoreno vrijeme. Počele su dolaziti i starije žene, broj se povećavao i pripreme za dug put kroz Žrnovo su počele. Gledala sam sestru Anitu i vidjela u njenim očima veliku sreću. Tu je bio i naš profesor Ivan Fabris koji nas je budno pratio.
Na zvoniku su otkucala 4 sata, a to je bio znak našeg polaska. Sestra Anita predala je križ prvoj djevojci i tako smo krenuli prema postajama, tj. žrnovskim križevima. Mislim da smo svi imali neku nakanu zbog koje idemo na križni put te da nas je to vodilo cijelim putem. Bilo je lijepo čuti korizmene pjesme i glas raspjevanog profesora Fabrisa. U tom duhu došli smo do prve postaje u Smrčici. Profesor Fabris nam je pročitao čitanje iz prve postaje, a mi smo razmišljali o tome. Na svakoj postaji bi se mijenjali i preuzimali križ. S pjesmom smo stigli do drugog križa, a on se nalazio ispod crkve sv. Roka u Postrani. Razmišljajući slušali smo čitanje, a zatim je slijedila molitva. Kamene stepenice vodile su nas prema trećoj postaji u zaseoku Postrani. Križ je tu smješten u sredini mjesta i kao da dijeli gornji i donji dio tog lijepog zaseoka. Križ na našoj četvrtoj postaji bio je onaj pokraj prekrasno uređene spilje Gospe Lurdske, a taj križ nije od starine, postavljen je prije nekoliko godina. Preuzimanjem drvenog križa krenuli smo prema groblju. Taj dio puta bio je buran jer smo zauzeli cijeli put kojeg smo trebali dijeliti s automobilima, a to nismo trebali napraviti. Stigli smo na groblje te se s čitanjem i molitvom zaustavili ispod crnog križa. Zatim smo krenuli prastarim rimskim putem prema šestoj postaji i križu ispred Male Gospe u Prvom selu. Našu molitvu prekidali su vozači. Kratak put vodio nas do križa svetog Mihovila na početku sela. Križ je nedavno obnovljen i smješten je na raskrižju pa su nas neki prolaznici čudno gledali.
Osma postaja bila nam je na zaseoku Brdo. Kao što samo ime govori, put je bio veoma naporan pa smo tu morali pričekati naše starije. Iduća etapa bila je najzahtjevnija, morali smo se kozjim putem spustiti u polje. Tu se na križanju prema baštinama nalazi križ koji kao da pozdravlja težake i blagoslivlja im put. Deveta postaja bila je kraj nove špilje Gospe Lurdske na Jankovu. Treba napomenuti da je pjesma još uvijek bila s nama, premda smo već dva sata pješačili. Zatim smo stigli do starog križa Velikog petka na vrhu Humca. Put do njega je vrlo težak pa smo iza sebe čuli glasove: „Polakše malo, mi ne možemo!“. Približavajući se zaseoku Kampušu u dvanaestoj postaji dočekao nas je cvrkut ptica i lavež pasa, a i sunce je pratilo naš put prema zapadu. Trinaesti križ bio je već nadomak crkve svetog Martina i naš križni put se bližio se svome kraju. Uspinjući se na Mratinsku glavicu, pjesma kao da se pojačavala. Ispred križa koji se nalazi ispred crkve i mi smo predali naš križni put, naše nakane Bogu.
Pogledala sam lica naših žena i djece i vidjela veliku sreću i zadovoljstvo, a umoru ni traga iako nam je trebalo puna tri sata. Ovdje nam se pridružio župnik don Božo Baničević zadovoljan što smo došli svi živi i zdravi te nam podijelio blagoslov. Pošto smo okrijepili dušu, bilo je potrebno okrijepiti i tijelo pa smo svi pošli u bratimsku kuću na čašćenje. Moram spomenuti našeg fotografa Anteta Skokandića koji je uvijek bio ispred nas i sve fotografirao, tako da ćemo i u budućnosti moći vidjeti naša mala lica i prvi ovakav križni put u mom selu. Naravno, hvala i našoj časnoj Aniti koja je ovo sve organizirala.
Mislim da ću uvijek nositi taj dan u sebi, baš kao što sam nosila drveni križ na sebi.
Ivana Šale, učenica VI. razreda OŠ “Ante Curać-Pinjac” Žrnovo