Zborna molitva ove prve korizmene nedjelje pozvala nas je da ‘napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer‘.
U ozračju pročitanog evanđelja ovo bismo mogli shvatiti kao poziv da u ovoj korizmi krenemo za Isusom u pustinju. Za otići u pustinju nije potrebno puno. Zapravo, dovoljno je koji trenutak u danu ništa ne činiti, nego dozvoliti Gospodinu da on nešto čini za nas. To je ono što nama je teško. Teško nam je i bojimo se ništa ne činiti i dozvoliti Bogu da bi on Bog mogao nešto učiniti za nas. Zbog toga svaki trenutak u svom danu ispunimo bukom, glazbom, televizijom, facebookom, igricama, izlascima, razgovorom, nakakvom aktivnošću zbog koje u našem danu nema vremena za pustinju i šutnju. Ma zapravo, mi se šutnje bojimo. Bojimo se trenutaka u kojima ne bismo ništa radili! Bojimo se trenutaka pustinje i tišine! Želimo li slijediti Isusa i s njim pobijediti Sotonu i njegove kušnje, ali i osjetiti anđeosku utjehu korizmenog vremena, moramo od sebe odagnati taj strah i dozvoliti Duhu da i nas povede za Isusom i s Isusom u pustinju. Bez toga korizma neće i ne može funkcionirati.
Današnje evanđelje nije se zaustavilo u pustinji, koja se nalazi u Judeji, nego se zajedno se s Isusom vratilo u Galileju, onaj prostor i ljude s kojima je Isus živio prije nego se povukao u pustinju. Primijenimo li ovo na nas, onda se i mi moramo osjetiti prozvanima i pozvanima da plodove korizmenog vremena i naše korizmene pustinje, naših odricanja ili pozitivnih odluka koje smo u ovoj korizmi odlučili napraviti, prenesemo iz Judeje u naše Galileje, u naš prostor i vrijeme, naše odnose, osobito svakodnevicu svojih obitelji, susjedstva, radnog okruženju. Bez toga korizma nema i ne može imati smisla.
Potrebno je, dakle, i jedno i drugo. Potrebno se povući u pustinju kako bismo u njoj pobijedili kušnju i obnovili savez s Bogom sklopljen u našem krštenju – na taj savez nas upućuje prvo čitanje iz Knjige Postanka koje govori o Noi, njegovim sinovima i savezu nakon potopa kojemu je znak duga u oblaku i drugo čitanje iz Prve poslanice svetog Petra apostola koje u potopu i Noinoj korablji koja je spasila čovječanstvo vidi protulik kršenja – da bismo zatim te plodove pustinje, odnosno obnove krsnog saveza s Bogom, mogli prenijeti u svakodnevicu i u njoj ih živjeti. Prvo bez drugog je beskorisno, a drugo je bez prvog nemoguće. Ako se naša korizmena pustinja ne bi pozitivno odražavala na naš svakodnevni život u korizmi, ali i nakon korizme, ako zbog nje i po njoj ne bismo postali bolji ljudi i bolji kršćani, mladići, djevojke, muževi, žene, očevi, majke, radnici, poslodavci, svećenici, biskupi itd., ona bi korizma i korizmeno vrijeme za nas bila beskorisna. Isto tako, ako ne bismo stvorili ozračje pustinje i svoje korizmeno vrijeme ispunili sadržajima koji su značajka tog vremena, poput milostinje, molitve i posta – a koji u sebi uključuje i stvaranje onog ozračja u kojemu ništa ne treba činiti da bi Bog mogao nešto učiniti – teško je, ako ne i nemoguće, postati bolji ljudi i kršćani, kao i sve ono drugo što sam nabrojio, a u čemu se svatko od nas može i treba pronaći.
Želimo li da nam ova korizma 2012. uistinu bude korizma u kojoj ćemo napredovati u spoznaji Isusa Krista i u životu slijediti njegov primjer, krenimo za Isusom u pustinju, nađimo u svojoj prehrani nešto čega ćemo se odreći, u svojim odnosima nekoga kome ćemo pomoći i osobito u svom danu koji trenutak za tišinu i molitvu – dozvolimo svojim jezicima i ušima da se malo odmore, a televizorima, radijima, kompjutorima, mobitelima, telefonima i slično da se malo ohlade da bi nam Bog mogao progovori u dubini našeg srca – kako bismo u drugim trenucima svoga dana, ali i nakon korizmenog vremena, plodove pustinjskog korizmenog iskustva mogli živjeti i, poput Isusa, svima koje susrećemo u Galileji naših života, riječima i životom svjedočiti poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“