Razmišljanje uz 11. nedjelju kroz godinu ‘B’ – 2012.

Ugodno se svaki put ponovno susresti s Isusovom sposobnošću da u životu i u životnim događajima pronađe slike koje mu služe da bi nam na pristupačan i shvatljiv način prenio logiku Božjeg kraljevstva, ali i dao utjehu u našim prividnim – usuđujem se to reći nakon ovog evanđelja – pastoralnim neuspjesima. U današnjem evanđelju to čini kroz dvije slike.

Prva slika je slika sjemena bačenog u zemlju čiji rast ne ovisi o sijaču. Dobro nam je poznata ova slika. Ratar sije sjeme jer znade da će to sjeme u zemlji proklijati, zatim izniknuti u malenu zelenu stabljiku, polako rasti i razvijati listove, zatim i klas, pa onda zrna u klasu, sve dok zrenjem svoju zelenu boju ne promjeni u zlatnu i postane spremno za žetvu. On zna da će se to dogoditi, ali ne zna, s izuzetkom onih koji se znanstveno bave ovim procesima, kako zemlja, kiša, sunce i sjeme, zajedno uspijevaju u ovom procesu rasta. Njega taj proces ne zanima. Zanimaju ga samo plodovi. Tako je, kaže Isus, s kraljevstvom Božjim. Ono je proces koji se sastoji se od različitih stadija i trenutaka rasta. Na nas spada onaj prvi stadij, biti ratar, biti sijači, a sve ostalo ne ovisi o nama niti možemo znati, čak i da primijenimo znanstvene metode, kako to sjeme Božjeg kraljevstva rase i kako donosi rod. To znade samo Bog.

Druga slika je svojom porukom usko povezana s prvom slikom. Slika je to gorušičinog zrna posijanog u zemlju. U trenutku sijanja to je sjeme manje od svega drugog sjemena na zemlji, ali posijano naraste i postane veće od svega povrća tako da se u njemu ptice gnijezde. Tako je i s kraljevstvom Božjim. Njegova veličina se ne smije promatrati u trenutku sijanja, nego u vrijeme dozrijevanja. Kršćanima se u prenošenju logike Božjeg kraljevstva nije lako uspoređivati s drugim ponudama. Ono što mi nudimo, mnogima se čini malo, beznačajno, ne konkurentno drugim ponudama ovog svijeta i njihovim ‘divizijama’ (Staljin). Dugoročno je stvarnost drugačija. Ono što je na početku izgledalo malo i beznačajno, postane veliko kad je u pitanju osmišljavanje našeg osobnog života i davanja smisla životu uopće. Zato u Isusovoj napomeni o pticama nebeskim koje se gnijezde u gorušičinim granama, a koja se odnosi na pogane koji nisu imali udjela u Božjem narodu, ali će ga imati u onom kraljevstvu koje Isus naviješta, prepoznajemo sve one koji nam se danas čine daleko od Boga, Crkve, one koji nisu, čini se, zainteresirani za ono što im navješćujemo, ali koji će jednog dana kad božansko sjeme koje smo posijali izraste u kraljevstvu Božjem koje navješćujemo pronaći svoje gnijezdo, svoje mjesto i ulogu.

Iz obiju prispodoba zrači Isusov neobični optimizam. I upravo to je – u ozračju pesimizma koji se širi našim društvom na svim razinama i područjima, rastače obitelji i truje mlade, čini nezadovoljnim i radnike i poslodavce, a od kojeg nije imuna niti Crkva, dapače čini mi se ponekad da u tom pesimizmu prednjači – najvažnija poruka i poziv iz današnje liturgije. Isus je optimist! On vjeruje u uspjeh onoga što čini! Uvjeren je da sjeme posijane riječi Božje ima snagu nadići sve prepreke, makar je jedna od njih i križ! Taj Isusov optimizam u skladu je s Ezekielovim proročanstvom u kojemu u odlomljenoj grančici posađenoj na visokoj gori možemo prepoznati križ na kojemu će biti zasijano sjeme koje će donijeti dobru žetvu i zrno gorušičino tako razgranato da se u njemu mogu nastaniti i ptice nebeske: „S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit` je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi“. Iz tog optimizma i Pavao, svjestan svoje zadaće sijača – „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti“ (1 Kor 3,6) – crpe snagu za svoj neumorni pastoralni rad upravo među poganima, gledajući s pouzdanjem u konačnu nagradu „naseliti (se) kod Gospodina“, ondje gdje „se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske“.

Pokušajmo usvojiti ovaj Isusov optimizam. Budimo optimisti! Sijmo dobro i vjerujmo u plodove svoga sijanja! Vjerujmo u svoje svećeničko i kršćansko poslanje! Sve što slijedi nakon toga Gospodinova je briga. Rast posijanog ne ovisi o nama, nego o Bogu koji će, ako smo pravilno posijali i vlastitim primjerom pravovremeno zalili, naći načina da ona životna snaga koju u samom sebi sadrži sjeme njegove riječi prije ili kasnije proklija, izraste, sazrije i donese bogate plodove Božjeg kraljevstva.