Isus nastavlja govor o svom silasku s neba govorom o kruhu života koji je s neba sišao. Ova dva govora, onaj da je Isus s neba sišao i ovaj o Isusovom tijelu kao kruhu „za život svijeta“, zalogu života vječnoga i uskrsnuću u posljednji dan, neraskidivo su povezani jer se samo u svijetlu Isusova silaska s neba može shvati i prihvati i govor o blagovanju njegovog tijela i krvi. Isusovi suvremenici nisu mogli prihvatiti da je Isus sišao s neba, pa zato nisu mogli prihvatiti ni njegov govor o blagovanju njegovog tijela i krvi. I nije nerazumljivo ovo neshvaćanje. Jesti ljudsko meso i piti ljudsku krvi, a upravo bi to značilo ono što Isus govori u današnjem evanđelju da on nije sišao s neba, bilo je i ostaje prokletstvo, poremećaj, zamračenje ljudskog uma, nešto neprihvatljivo i neshvatljivo, nešto u sebi loše. Pokušajmo zamisliti kako su se slušajući ono što im je Isus govorio mogli osjećati njegovi suvremenici, kojima je Zakonom bilo zabranjeno jesti bilo što nečisto, a u tu kategoriju nečistog spada i ljudsko meso što je označavalo najniži stupanj bezakonja i konzumiranje bilo čije krvi, a osobito ljudske, jer se po njihovom shvaćanju u krvi nalazi duša koja pripada samo Bogu. To što je Isus govorio za njih je bio istinski šok, kao što bi to bio šok i za nas danas – makar smo mi kao civilizacija ogrezli u zločinima koji se mogu mjeriti s kanibalizmom – kad ne bismo prihvaćali da je Isus s neba sišao, a što njegovu govoru o blagovanju tijela i krvi daje sasvim novu dimenziju. U toj novoj dimenziji jesti i piti njegovo tijelo i krv ne znači njega umanjivati ili njemu nešto oduzimati, što se događa u fizičkim blagovanjima, nego znači dozvoliti mu da on postane dio nas kako bi se sjediniti s njim i po tom sjedinjenju mogli živjeti s njim i u njemu. On blagovanjem ne postaje mi, kako se to događa blagovanjem fizičke hrane, nego mi blagovanjem postajemo on. Zato je to blagovanje nužan preduvjet da bismo već sada mogli živjeti s njim i u njemu i po tom zajedništvu s njim i u njemu već sada biti otvoreni njegovoj vječnosti.
Zašto je Isus izabrao tako šokantan dar, dar svog vlastitog tijela i svoje vlastite krvi i nije li to mogao učiniti na manje šokantan način koji ne bi sablaznio i rastjerao? Vjerujem da je mogao, ali i da je učinio ovako kako je učinio jer nam je samo na taj način mogao dočarati veličinu svog dara, koja se iz onog božanskog dara silaženja s neba i utjelovljenja, nastavila u potpunom daru, daru do kraja ne samo u božanstvu, nego i u čovještvu. U ondašnjoj slici čovjeka tek bi davanje i tijela i krvi značilo davanje cijeloga sebe, davanje i svoje fizičke dimenzije koju predstavlja tijelo i svoje duhovne dimenzije koju predstavlja krv. Ovim govorom, a zatim i onim što je učinio, Isus želi reći da se u njemu Bog potpuno daruje za nas jer za sebe nije ništa zadržao. On se radi nas ljudi i radi našeg spasenja nije lišio samo svog božanstva, nego se lišio i svog čovještva, ali i svakog dostojanstva umirući na križu prokletstva. Ovaj, dakle, govor o blagovanju Isusovog tijela i krvi nije ništa drugo nego naviještaj muke i smrt na križu u kojima će se dogoditi Isusovo davanje cijeloga sebe, ali i navještaj načina na koji u svemu tome mi možemo sudjelovati, a način je blagovanje. Sve to bi bilo nemoguće, kako ono Isusovo davanje na križu tako i naše blagovanje njegovog tijela i krvi, da se u Isusu iz Nazareta nije dogodilo i ono prvo davanje, da se nije dogodilo to da je on ‘sišao s neba’. U protivnom, bez toga ‘sišao s neba’, njegovo bi umiranje bilo samo još jedno u nizu tragičnih umiranja u povijesti čovječanstva, kao što bi njegov govor o blagovanju tijela i krvi bio samo jedan u nizu govora poremećenih osoba. Ukoliko je on ‘s neba sišao’, a mi kršćani to vjerujemo, onda sve ono što on govori i čini dobiva drugačiju dimenziju, onda njegova smrt na križu nije bila obična smrt, nego je bila smrt Boga koji je radi nas ljudi i radi našeg vječnog spasenje postao čovjekom, onda, nadalje, kruh kojeg nam on daje, a u kojemu nam daje svoje tijelo, tj. samoga sebe i vino koje nam nudi, a u kojemu nam daje svoju krvi, tj. ponovo samoga sebe, za nas postaju izvori vječnog života, način na koji se ucjepljujemo u njega, način na koji mi smrtnici postajemo dionici božanskog života u vječnosti.
Trebali bismo se, mi kršćani, upitati vjerujemo li u sve ovo ili se kao i Židovi Isusova vremena nad ovim sablažnjavamo, a možda ovom i izrugujemo? Vjerujem da se odgovor na ovo pitanje nalazi u našem pristupu ovom otajstvu. Pristupamo li mu čista srca i vjerom da je u ovom otajstvu prisutan Isus, onaj koji je ‘s neba sišao’, onda ćemo uživati plodove koje to otajstvo obećava, tj. živjet ćemo uvijeke. Zanimljiv je u ovom kontekstu poziv Mudrosti iz prvog čitanja koja je ‘sazidala sebi kuću i otesala sedam stupova – zašto u njima ne otkriti Crkvu i sedam sakramenata – i ‘poklala … svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila stol’ – zašto u njima ne otkriti Kristovu vazmenu i euharistijsku žrtvu koju slavimo – koja se obraća svima nama s porukom: ‘Tko je još dijete, neka se svrati ovamo!’, dok nerazumnome govori: ‘Hodite, jedite od mojeg kruha i pijte vina kojeg sam pomiješala. Ostavite djetinjarije, da biste živjeli i hodite putem razboritosti’, a na što se naslanja i Pavlov poziv iz drugog čitanja: ‘Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!’
Vjerujem da nam je izneseno jasno i da bar mi koji smo danas ‘žrtvovali’ dio svog vikenda da bismo u nekoj crkvi zajedno s drugim vjernicima međusobno razgovarali ‘psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama’, a zatim i pjevali i slavili Gospodina ‘u svom srcu’, svagda i za sve zahvaljivali ‘Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista’, pristupamo ovom otajstvu kao mudri ljudi, čista srca, poput djece i s djetinjom vjerom koja mnoga otajstva ne shvaća, ali ih zato s povjerenjem prihvaća, da su Isusova obećanja istinita i da slaveći njegovo vazmeno otajstvo i blagujući njegovo tijelo i krv postajemo dionici istinskog jela i pića po kojima u sebi možemo imati udio u životu vječnom, ostati s Kristom, u Kristu i po Kristu s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, da bi On, Bog Trojedini, ostao u nama i u nama živio, bio vidljiv ovdje i sada, da bi mi, a s nama i svi koji mu se u ljubavi otvore, mogli u Njemu živjeli za svu vječnost.