Isusov govor o kruhu života izazvao je razočarenje i mrmljanje protiv Isusa koje je zarazilo i njegove učenike. Mnogi od onih koji su ga nakon umnažanja kruha i ribica u pustinji oduševljeno tražili, susreli u Kafarnaumu i s neskrivenom interesom željeli čuti ono što im oni ima za reći, nisu mogli prihvatiti govor o kruhu života. I nisu se razočarali samo oni koji su mu se otvoreno suprotstavljali ili oni koji su bili na rubu, nego i oni koji su mu bili bliski, njegovi učenici, tako da je evanđelist sa žalošću, a i osobnim razočarenjem, morao konstatirati: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: ‘Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?’, dodajući: Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Iz te situacije proizlazi Isusovo pitanje preostalim učenicima koje evanđelje naziva dvanaestorica: Da možda i vi ne kanite otući? U njihovo ime odgovara Petar – njegov odgovor je odgovor Crkve – koji kaže: Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.
Slična situaciji u kojoj su se našla dvanaestorica, bila je i situacija izabranog naroda. Po dolasku u Obećanu zemlju Bog im preko Jošue daje pravo birati hoće li služiti Gospodinu koji ih je izveo iz Egipta, iz doma robovanja, učinio velika čudesa ili će služiti možda bogovima s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca. Prisjetivši se djela koja im je Gospodin učinio Izraelci spremno odgovoriše: Mi ćemo služiti Gospodinu jer je on Bog naš. Povijest koja je uslijedila je pokazala da ljudi imaju kratko pamćenje i da lako zaborave ono što je za njih Bog učinio, a onda i ono što su Bogu obećali.
Što je s nama? I mi smo na različite načine suočeni s pitanjem: Da možda i vi ne kanite otići? To je i danas, kao u Jošuino vrijeme ili u Isusovo vrijeme, svejedno, izbor između pravoga Boga i bogova s onu stranu Rijeke ili bogova Amorejaca, koji nam se na različite načine i u najrazličitijim oblicima nude na svakom koraku, odnosno između onog ostati s Isusom ili otići od njega. Krštenjem, a zatim i osobno potvrdom, smo se opredijelili da želimo slijediti pravoga Boga, biti i ostati s Isusom Kristom. Što je danas ostalo od našeg opredjeljenja? Kakvo nam je pamćenje? Ne ponavljamo li i mi, kao i Izraelci nakon ulaska u Obećanu zemlju, onu božanstvenu komediju, parafraziram Dantea, u kojoj Bog trajno ostaje vjeran, a mi uvijek ponovo postajemo nevjerni, sklapajući kompromise s drugim božanstvima, pokušavajući biti podijeljeni između Boga i zlatnog teleta, slobode u zemlji obećanja i punih egipatskih lonaca, kruha nebeskog i onog zemaljskog, vjernosti i nevjernosti, pobožnosti i praznovjerja, evanđelja i horoskopa, svećenika i vračara… Umjesto da Bogu vjerujemo, vjeru u Boga zamjenjujemo vjerom u uspjeh, moć, pojavnost, novac…
Vrijeme u kojemu živimo vrijeme je izbora. Izbor je to između Boga i bogova, opredijeljenosti za Krista i onoga što on želi i opredijeljenosti za naše ljudske, prizemne težnje koje nije moguće uskladiti s njegovim željama. I nije ništa novo da mnogi ne mogu ili ne žele prihvatiti Kristovu zahtjevanost, njegov križ, da se radije opredjeljuju za svoje ljudske snove, da radije krenu ljudskim stazama, da se, u konačnici, dogodi odlaženje od Isusa, odstupanje mnogih. I nije to slučaj samo kod onih koji Krista nisu nikad dobro upoznali i koji su se uvijek prema njemu odnosili s neprijateljstvom i predrasudama, pa čak niti samo onih rubnih, nego su to, nažalost, i mnogi od onih koji su svake nedjelje u crkvi, koji su primili sve sakramente, a koji pod utjecajem onih koji u rukama imaju moć informacije i manipulacije, počinju i sami komentirati Isusov govor riječima: Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?, a zatim istupaju iz Crkve i odstupaju od Krista tako da se i za njih može reći: Nisu više išli s njim.
Nadovezujući se na drugo čitanje koje je o progovorilo braku i o obitelji, htio bih se zadržati na temi nerastavljivosti ženidbe koja je, u situaciji u kojoj su rastave postale gotovo normalna pojava, jedna od bolnih tema suvremenog kršćanstva zbog koje mnogi odstupaju od Krista, više ne idu s njim ili ako i ostaju, ostaju nezadovoljni i mrmljajući. U ulomku iz Poslanice Efežanima smo čuli da nerastavljivost ženidbe ima svoje teološko opravdanje u nerastavljivosti Krista i Crkve, a dobro se prisjetiti da to teološko opravdanje nerastavljivosti ženidbe ima svoj dublji temelj u naravi ženidbe kao takve i osobito onome Isusovom nadograđivanju tog naravnog temelja riječima: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19, 6). Na ovom se temelji učenje Crkve koje, nažalost, sve veći broj kršćana ne prihvaća, kao što mnogi ne prihvaćaju učenje Crkve kad su u pitanju i moralne teme poput predbračne čistoće, zaštite života od začeća do prirodne smrti i sl., zaboravljajući da Crkva, a onda i crkveno učiteljstvo, nije vlasnik određenih vjerskih istina, nego njihov autentični tumač. Da bih dočarao razmišljanja vezano uz temu nerastavljivosti ženidbe poslužiti ću se jednim internetskim forumom (http://forum.roda.hr/threads/2029-crkveni-razvod) na kojemu se mogu pročitati ovakvi komentari: Ja sam se udala za razvedenog muškarca (civilno razvedenog, a crkveno vjenčanog s bivšom ženom) i skroz sam šokirana načinom na koji me crkva sada tretira. Ja na ispovjedi ne mogu dobiti oprost grijeha! …. Da sam pobila hrpu ljudi dobila bi oprost grijeha a ovako ne mogu. Inače sam vjernica i teško mi je palo to što se s mužem nisam mogla vjenčati u crkvi. Imamo super brak, djecu odgajamo u kršćanskom duhu i nekad me doslovno uhvati teška depresija zbog takvog stava crkve. Pogotovo u ovo božićno vrijeme. … Nemojte me kamenovat, al meni je ovo samo još jedan dokaz da neke stvari o kojima crkva sudi po svom nahođenju nemaju veze s mozgom. … Ja sam u zadnje vrijeme počela odvajati crkvu od vjere. Jer da ne radim tako, to nikako ne bi išlo u prilog vjeri. … Smatram da možete vjerovati u Boga, a ne ići u crkvu…
Bilo bi dobro da su ovakvi komentari iznimka, ali nisu. Ovo su uobičajeni komentari mnogih koji su se u vlastitom životu suočili s Kristovom zahtjevnošću, a nisu se Kristu spremni predati, pa opravdanje za to pokušavaju naći posežući za predrasudama i pripisivanjem krivnje i odgovornosti drugima. Je li i danas uz Isusa ostala manjina onih koji drugačije misle? Ne znam. Možda. To nije važno. Važno je jesam li ja među njima. Ako jesam ili jesmo, Krist, koji nikoga ni na što ne želi prisiliti, nas također pita: Da možda i vi ne kanite otići? Može to pitanje biti uobličeno i drugačije, npr. poput onog Jošuina. Nije važno kako je uobličeno jer smisao mu je uvijek isti. Važno je nešto drugo. Važno je da odgovor onih koji su ostali, nadam da smo mi među njima, bude usklađen s Petrovim odgovorom, jer to je odgovor Crkve koji je uvijek glasio i glasi: Gospodine kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.