Isus je na putu prema Jeruzalemu u kojemu će se dogoditi muka i smrt koje je već nekoliko puta navijestio. Put prema Jeruzalemu prolazi kroz Jerihon gdje je kraj puta … sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timeja. Ova događaj ozdravljenja Bartimeja, sina Timejeva možemo promatrati kao događaj kojim je Isus još jednom pokazao svoju božansku moć i učinio čudo jer ovo je jedno od sedam slučajeva čudesnog ozdravljenja slijepca u evanđeljima. Možemo ga promatrati i kao proces rasta u vjeri, tj. vidjeti što u prenesenom smislu znači vjerovati u Isusa i njegovo spasenje. Na ovu dimenziju osobito upućuju završne Isusove riječi: Idi, vjera te tvoja spasila! Postoje i neke druge dimenzije koje bismo mogli istaknuti kao što je na primjer molitvene dimenzija jer je Bartimej ustrajnom molitvom došao do Isusa i postigao ozdravljenje. Čini mi se, ne isključujući niti jedan od ovih elemenata, dapače, najprikladnijim načinom za shvaćanje, a onda i tumačenje današnjeg evanđelja i njegove poruke, da evanđeoski događaj ‘prenesemo’ u svoje vrijeme i da sebe ‘unesemo’ u taj događaj.
Ovo ‘prenašanje’ događaja i ‘unašanje’ u događaj ćemo započeti mjestima koja se spominju u evanđeoskom ulomku, a ta mjesta su Jerihon i Jeruzalem. Jerihon je onda bilo trgovačko središte i mjesto križanja putova koji, ako ga prenesemo u današnje vrijeme, postaje svijet kao takav. To je svijet koji je postao malen poput Jerihona, a u kojemu se, kao i onda u Jerihonu, sve prodaje i kupuje, svašta nudi, križaju mnogi putovi, a samo je jedan od njih onaj koji se s uspinje prema Jeruzalemu, gradu svetosti, ali i muke i smrti koje rađaju spasenjem. Jeruzalem je suprotnost Jerihonu. To je sveti grad koji je, istina, ubijao proroke, ali i u kojemu se dogodilo naše otkupljenje u Isusovoj smrti na križu i pobjedi u uskrsnuću. Prenesemo li ga u današnje vrijeme mogli bismo mu prispodobiti Crkvu u kojoj se, također istina, događaju mnoge loše i mnogima od nas neshvatljive stvari, ali u kojoj su usprkos svemu tome vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom … uvijek … otvorena.
Nakon ovog ‘prenašanja’ mjesta na kojima se dogodio događaj, trebamo u događaj ‘unijeti’ i nove sudionike. Jedan od sudionika ostaje isti. To je Isus Krist koji je isti jučer, danas i uvijeke. On se nije promijenio. Ostaje uvijek isti. I uvijek ponovo ozdravlja svakog Bartimeja koji mu se utekne u svojoj molitvi s vjerom i pouzdanjem u to da on to može učiniti. Promijenili su se, međutim, drugi sudionici događaja. Dozvolite mi da ih predstavim obrnutim redom od onog koji je koristio evanđelist.
Prvog želim predstaviti Bartimeja, sina Timejeva. Ovo ‘Bar’ znači ‘sin’. Prosjek koji sjedi kraj puta nema osobno ime. On je tek nečiji sin, Bar Timej. Nemamo li pravo, polazeći od ove činjenice, u sinu Timejevu, slijepom prosjaku koji vapi, viče i traži Isusa i njegovo svjetlo vjere, vidjeti naše sinove i kćeri koji su pomalo izgubljeni na marginama svijeta i Crkve, a zajedno s njima mnoge ljude koji su izmanipulirani srećom bez Boga izgubi i Boga, a izgubivši Boga izgubili su i čovjeka, a s čovjekom i sebe same? I nisu li svi oni zapravo nasušno potrebni Boga i njegove milosti da bi ponovo vidjeli Boga onakvog kakav on doista jest, ali i mogli otvorenim očima vidjeti svijet, druge, a i same sebe? Ništa ne šokira, iskreno, kao spoznaja da živimo u vremenu koje sustavno i planski zasljepljuje ljude, osobito naše mlade, naše sinove i kćeri – novi Zdravstveni odgoj najbolji je primjer za to – nudeći im krivu viziju svijeta i čovjeka, lažne sigurnosti, ali i ništa nije utješnije od spoznaje da mnogi koji su se dali zaslijepiti prije ili kasnije dođu do toga da iz svoje tame, sjedeći na marginama Jerihona – svijeta, pokraj puta prema Jeruzalemu – Crkvi, kao prosjaci počnu klicati: Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! … Sine Davidov, smiluj se!
Na drugom mjestu želim predstaviti skupinu koju evanđelist naziva silnim mnoštvom. To silno mnoštvo su stanovnici ovoga svijeta. To su, neka se nitko od njih ne nađe povrijeđenim, političari, novinari, ekonomisti, glumci i pjevači, zabavljači i trgovci, različite revije, novine, televizija, Internet i svi mogući mediji moderne komunikacije… koji svojim načinom rada i sve većim istiskivanjem Isusa Krista i njegove poruke iz Jerihona, svijeta u kojemu Isus Krist gotovo da više nema pravo glasa, doprinose sve raširenijem sljepilu našeg vremena. Promatrajući način rada mnogih od njih – ne želim generalizirati niti na to imam pravo – dobivam dojam da je mnogima, uz sebični interes koji je uvijek prisutan i popriličnu površnost koja kod mnogih nije isključena pa su i oni sami žrtve nekog drugog interesa, jedini cilj ušutkati slijepog Bartimeja i njegov vapaj za svjetlom, gurajući ga na margine Jerihona i u još veći mrak i tamu.
U događaju ozdravljenja Bartimeja, sina Timejeva koji smo prenijeli u sadašnjost i u koji smo unijeli nove sudionike, prisutna je i treća skupina. U toj se skupini nalazimo mi kršćani, svećenici, redovnici, mi biskupi, mi koji smo svojim neautentičnim životom i okretanjem vlastitog pogleda od Isusa Krista i njegove poruke, ali i poslanja koje smo dobili u njegovo ime u ovom svijetu i vremenu, a što bi trebalo biti vidljivo i iz onog što govorimo i iz onoga što činimo, postali oni koji odvraćaju glavu i od Bartimeja i njegovog stanja, oni koji mu daju tek milostinju, koji ga svojim stilom života ušutkavaju, koji ušutkavaju njegov vapaj za Isusom Kristom i njegovim svjetlom, koji mu ne dozvoljavaju da priđe Isusu i jasno mu kaže što želi, a Bartimej, on i danas kao i jučer ne želi ništa drugo doli da progleda: Učitelju moj, da progledam. Ne možemo sa sebe sprati odgovornost za ono što se događa i svu krivnju prebaciti na stanovnike Jerihona – Jerihon ima uvijek svoj interes koji je drugačiji od interesa Jeruzalema – jer da smo više ono što govorimo, a manje i sami obični jerihonci, ljudi koji slijede logiku svijeta, svega lošeg što nas čini slijepima i zasljepljuje druge oko nas, što čini slijepim prosjacima našu djecu, sinove i kćeri, bilo bi puno manje.
Što možemo napraviti? Budući da smo na svoj način i sami slijepi, možemo s Bartimejem, sinom Timejevim kriknuti: Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! … Sine Davidov, smiluj se! I možemo ne dozvoliti drugima, jerihoncima u svijetu i u Crkvi, da nas ušutkaju, nego, kad nas Isus k sebi pozove i upita: Što hoćeš da ti učinim?, bez ustezanja odgovoriti: Učitelju moj, da progledam, a onda kad nas on ozdravi od slijepila koje nas je prikovalo uz put između Jerihona i Jeruzalema – dakle često ni u jednom ni u drugom, a takva je danas većina kršćana – možemo zajedno s njime krenuti prema spasenju koje se po njemu dogodilo u Jeruzalemu, a na otajstven se način nastavlja događati u njegovoj Crkvi.