„Ljubi Gospodina Boga svojega… Ljubi svoga bližnjega…“ zapovijed je u kojoj Isus sažima sve zapovijedi (613) koje su ljudi njegovog vremena trebali opsluživati. „Ljubi Gospodina Boga svojega… Ljubi svoga bližnjega…“ sažima i naše biti kršćani i kršćanski živjeti. Isusov odgovor pismoznancu je star i nov. Star je jer su ove zapovijedi već postojale u Starom zavjetu. Zapovijed ljubavi prema Bogu nalazi se u Knjizi Ponovljenog zakona: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (6, 4-5), a druga, ljubavi prema bližnjemu, u Knjizi Levitskog zakonika: „Ne mrzi svoga brata u svom srcu. … Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda! Ljubi bližnjega kao samoga sebe. Ja sam Gospodin!“ (19, 17-18). Novost Isusovog odgovora nije u sadržaju, koji je već postojao, nego u povezivanju ovih dviju zapovijedi u jednu jedinstvenu zapovijed: „Nema druge zapovijedi – kaže Isus u jednini jer je u jednini pitan, ali nastavljajući u množini, jer su to do tada bile dvije zapovijedi – veće od tih“. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, koja se u Isusu Kristu širi na sve ljude, nisu suprotstavljene stvarnosti koje se isključuju, nego su stvarnosti koje se međusobno nadopunjuju i uvjetuju, tako da ne može biti prave ljubavi prema Bogu, bez ljubavi prema čovjeku i nema niti može biti prave ljubavi prema čovjeku, ako nema ljubavi prema Bogu. Ovo je važno shvatiti ako ne želimo upasti u dvije vrlo pogubne opasnosti.
Prva opasnost je opasnost da se pomisli kako je dovoljno ljubiti Boga, a što bi sa sobom nosilo opasnost zanemarivanja čovjeka. Da bismo shvatili o kakvoj se opasnosti radi pokušajmo zamisliti majku koja ljubi Boga tako i toliko da sve svoje vrijeme provodi u molitvi zanemarujući obitelj ili oca koji zbog molitve zanemaruje posao ili poslodavca koji iz ljubavi prema Bogu svu zaradu ulaže u religiozne projekte, ostavljajući radnike bez plaće… Ne bi li takva ljubav prema Bogu bila nakaradna ljubav?
Ništa manja nije ni druga opasnost koja se na ovom području može dogoditi, a to je pomisao da je dovoljno ljubiti čovjeka, da je jedino čovjek važan, a da je ljubav prema Bogu nešto apstraktno i nepotrebno. Povijest nam svojim gorkim iskustvom pokazuje što ostaje od ljubavi prema čovjeku, kad se ta ljubav odvoji od ljubavi prema Bogu i ovu posljednju odbaci i isključi. Ako moderni čovjek ovo ne shvati, ako u svojoj navodnoj ljubavi prema čovjeku, relativiziranjem vrijednosti i stvaranjem vlastite slike o čovjeku, ukloni Boga, to će, kao i uvijek do sada, imati pogubne posljedice. To je rušilačka ljubav koja uklanjanjem Boga, uklanja i Božju sliku u čovjeku, a uklanjanjem Božje slike u čovjeku, otvara se prostor i za uklanjanjem čovjeka, jučer onog drugačije rase ili klase, a danas onog nerođenog i onog bolesnog.
Pismoznanac iz evanđelja shvatio je i prihvatio ljubav prema Bogu i bližnjemu kao nešto što je važnije i „više … nego sve paljenice i žrtve“. I nije, kako kaza Isus, bio „daleko od kraljevstva Božjega!“ Shvaćamo li mi ovo i, još bolje, živimo li mi u skladu s ovom logikom? O odgovoru na to pitanje ovisi odgovor na pitanje vjerujemo li ili ne vjerujemo, odnosno koliko smo mi blizu, a koliko daleko, Božjem kraljevstvu.