Guba je bolest koje je ljude udaljavala iz ljudskog društva. Razlog udaljavanja bio je izbjegavanje opasnost da se tom bolešću zaraze i drugi. Zato je udaljavanje gubavaca iz društva bilo ne samo zakonski, nego religiozni čin koji je fizičkom zlu gube pripisivao moralno značenje. Ova spoznaja nam pomože u lakšem razumijevanu događaja ozdravljenja gubavca koji nam je prenijelo današnje evanđelje, a u kojemu nam se Isus ne predstavlja samo kao čovjeka suosjećanja, iako je i to bio, ili čudotvorac koji ozdravlja, iako je i to bio, nego kao spasitelj.
Premda mu je zakonski to bilo strogo zabranjeno, gubavac se približava Isusu i pri tom čini trostruk čin: ‘dođe‘, ‘klekne‘ i ‘zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Ovim trostrukim činom, a riječ je u biti o religioznom činu, on se potpuno stavlja na raspolaganje Isusu. U njemu prepoznaje onoga tko ga može ozdraviti, ali i onoga tko mu može oprostiti i vratiti dostojanstvo koje je bolešću izgubio.
Isusov odgovor na gubavčevu zamolbu također je trostruk: ‘pruži ruku‘, ‘dotače ga se‘, ‘pa će mu: ‘Hoću, budi čist!” Isus je mogao, kao i u mnogim drugim slučajevima, napraviti čudo ne dodirujući gubavaca, ali on ga dodiruje. I to, taj dodir, zapravo je pravo čudo. Dodir je više nego li oživljavanje onog što je bilo mrtvo. Dodir je čak više nego li novo stvaranje. Dodir je poruka ljubavi i blizine onima koji, ljudski gledano, nisu imali pravo niti na ljubav niti na blizinu. Dodir je preuzimanje na sebe gube i nečistoće drugoga. I u tome se nalazi istinsko oslobođenje gubavca, a s gubavcem i čovječanstva koje on simbolizira. Dodirom gubavac postaje čist –„odmah nesta s njega gube i očisti se“, a Isus postaje nečist: „Isus – kaže Marko – više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima“. Sv. Pavao će ovo ovako izraziti: „Krist nas otkupi od prokletstva (…) postavši za nas prokletstvom“ (Gal 3, 13). Tako se u ozdravljenju gubavca i Isusovom onečišćenju sažima cjelokupno Isusovo spasenjsko djelo, koje će svoj vrhunac imati u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća.
Evanđelje nam dozvoljava da izvučemo neke zaključke. Nemamo Isusovu moć fizičkog ozdravljanja, ali svejedno možemo dozvoliti da nas dodirne trpljenje tolike naše braće i sestara koji su i u ovom našem vremenu i društvu isključeni. Možemo dijeliti njihovo trpljenje, ali i pronalaziti putove izlaska iz tih stanja, pa makar i sami zbog svoje odluke da im pomognemo bili isključeni i proglašeni nečistima ili, danas je to češći slučaj, nazadnima. I danas nam gubavac govori: „Ako hoćeš, možeš“, bilo da je riječ o gubavcima koji boluju od prave gube i koji bi i uz pomoć nekoliko eura mogli povratiti zdravlje, jer danas je guba izlječiva bolest, bilo da je riječ o drugim oblicima gube, poput aidsa, ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki zbog kojih se pojedinci među nama osjećaju izolirano i ostavljeno.
U ovo razmišljanje uklapa se i Simpozij ‘Prema ozdravljenju i obnovi’ koji se od 6. do 9. veljače 2012. organizirao u Rimu za katoličke biskupe i više redovničke poglavare, a tijekom kojeg se jasno i otvoreno govorilo o problemu pedofilije, posebno u onom dijelu u kojemu je taj problem bio i jest prisutan u Katoličkoj Crkvi. Osobito mi se učinila bolnom spoznaja da su žrtve, koje su se dugo godina morale boriti sa zavjerom šutnje i osjećajem krivnje, od odgovornih u Katoličkoj Crkvi bile promatrane kao ‘gubavci’. U obrani dostojanstva ‘grabežljivih vukova’ i ‘dobrog glasa’ Katoličke Crkve, bilo im je oduzeto svako pravo, do te mjere da su ih neki žigosali kao one koji su sami krivi za to što im se dogodilo. „Rekao mi je da sam vjerojatno sama kriva za to što se dogodilo“ – pripovijeda svoje iskustvo žrtva pedofilije gospođa Marie Collins i dodaje: „Prema meni su se ponašali kao da sam stvorila plan protiv Crkve, policijska istraga je bila ometana, a vjernici zavaravani“. Znam da prošlost ne možemo promijeniti i da je ovo teško razumjeti, da se naša ljubljena Crkva teško kompromitirala ne samo onim što su pojedinci činili – jer toga je bilo, ima, a i u buduće bi moglo biti i zato svi moramo biti na oprezu – nego tim što su žrtve bile ostavljene bez pomoći i podrške, što im se nije vjerovalo, što ih se zanemarivalo. Ako bih želio reći koji je najveći doprinos ovoga Simpozija, onda bih mogao reći da je to dodir, Kristov dodir po Crkvi, koji je žrtve stavio u središte, vratio im njihovo dostojanstvo, a upravo u tome se nalazi početak istinskog ozdravljenja i obnove i žrtava i Crkve.
Osim ovog doprinosa u promjeni odnosa prema žrtvama, Simpozij nas je upozorio i na neke nove opasnosti koje nam se, ako želimo biti i ostati Kristovi učenici, ne bi smjele dogoditi, a primjećujem da nam se događaju. Koje su to opasnosti? To je prije svega opasnost da našu bolesnu braću koji su počinili zlo pretvorimo u ‘gubavce’, u one koji nemaju nikakva prava i nikakvo dostojanstvo. Koliko god smo pozvani na nultu toleranciju prema zlu pedofilije – Simpozij je osobitu pažnju posvetio odgojnoj formaciji u sjemeništima i bogoslovijama – pozvani smo i na to da vodimo računa i o ljudskom dostojanstvu počinitelja – što ne isključuje pravednu kaznu – jer je jedino to put prema ozdravljenju.
Osim opasnosti pretvaranja počinitelja u ‘gubavce’, vrlo prisutna opasnost je i opasnost da se u ‘gubavca’ pretvori Crkva kao takva i svi svećenici koje se, samo zato što su svećenici, etiketira kao pedofile. Osim što je loše svako generaliziranje krivnje, opasnost generaliziranja je i zaboravljanje da krivnja može biti i u vlastitoj kući i vlastitom pragu. Žalosna je istina da je pedofilija problem svih društvenih zajednica našeg vremena, počinjući od obitelji kao najosnovnije, i da ni jedno zvanje nije lišeno te opasnosti, a što znači da nitko i nigdje ne smije reći da je to problem koji se njega ne tiče. Učini li to, ponoviti će bolnu pogrešku koju su počinili pojedini ljudi na odgovornim mjestima unutar Katoličke Crkve koji su stvar zanemarivali, a i zataškavali. Priznanjem onog što se dogodilo, osobito žaljenjem za propuste u odnosu prema žrtvama, Simpozijem i naročito organizacijom Centra za zaštitu maloljetnika koji nam je predstavljen na njegovom kraju, Katolička Crkva je otišla korak dalje u razračunavanju sa zlom pedofilije i za nadati se je da će je drugi u tom slijediti, kako bi to zlo, koje ni blizu još nije pobijeđeno, nestalo ne samo iz Katoličke Crkve, nego iz svijeta u kojemu živimo, a djeca imala dostojanstveno i sretno djetinjstvo, djetinjstvo kakvo zaslužuju. I da! Da bi Krist u Crkvi i po Crkvi – bez ikakvog straha i sumnji u neke drugačije nakane – ponovno mogao govoriti: „Pustite dječicu neka dolaze k meni…“ (Mk 10, 14).
A mi, što je nama činiti? „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam ja Kristov“ – poručuje nam sv. Pavao u današnjem drugom čitanju. Što to konkretno znači objašnjava nam rečenica: „Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje“. Odazovemo li se ovom Pavlovom pozivu, a to je zapravo poziv na slijeđenje Kristovog primjera, poziv da dodirnemo i dodirom povratimo dostojanstvo svima, makar zbog toga sami ostali bez dostojanstva i izgubili ono što imamo – poput dobrog glasa Crkve ili druge zajednice kojoj pripadamo – onda u ovom našem svijetu neće biti isključenih, a neće ih biti jer ćemo mi biti s njima i za njih, oni koji im, možda, ne donose fizičko zdravlje, ali svojim dodirom donose osjećaj da su ljudi i da imaju ljudsko dostojanstvo, donose ljudsku blizinu i podršku, prijateljsku riječ, suosjećanje, donose poruku da nam je stalo, da nas je briga, ma donose, u konačnici, Kristovo spasenje.