Započela smo korizmu, vrijeme koje se sastoji od četrdeset dana – odatle i naziv korizma – kojima je cilj kršćane pripraviti za proslavu Uskrsa, središnje svetkovine kršćanstva. Korizma je, zapravo, svojevrsna duhovna obnova tijekom koje smo pozvani dublje promišljati svoju vjeru i otkrili što je to što trebamo ukloniti iz svog života, a što je ono oko čega se više trebamo truditi, a u čemu nam liturgija Pepelnice, prvog dana korizme, želi dati prava usmjerenja. Što to konkretno znači objašnjava nam današnji evanđeoski ulomak koji nas podsjeća na to kako bi u korizmi, a onda po obraćenju koje će se dogoditi i nakon korizme, trebalo biti naše kršćansko ponašanje. Dok se u našoj svakodnevici naglasak stavlja na vanjštinu, na onom što ljudi vide, prvo čitanje, a zatim i Isus u evanđelju osobit naglasak stavljaju na nutrinu i na onaj odnos koji se kroz nutrinu – „razderite srca, a ne halje svoje“ – može i treba izgraditi s Bogom „koji je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnu, bogat dobrotom“, odnosno naš Otac „koji je na nebesima“. Pri tom Isus koristi tri primjera koja su sami po sebi izraz i oznaka korizmenog vremena, a riječ je o milostinji, molitvi i postu.
Svi bismo rado – budimo iskreni – da ono dobro koje činimo, a milostinja, molitva i post su u sebi nešto dobro, od ljudi bude primijećeno. I to po sebi nije loše. Problem počinje u onom trenutku u kojem dobro koje činimo – u našem slučaju milostinja, molitva i post – prestanu biti cilj, a postanu sredstvo da nas ljudi vide, da bi nas ljudi hvalili i da se pokažemo ljudima. Jasno je da smo u tom slučaju primili svoju plaću: ljudsku slavu i naše osobno zadovoljstvo. Cilj nam je bio da nas ljudi vide, da nas hvale i da im se pokažemo. I to smo dobili. Gospodin nam želi poručiti u evanđeoskom ulomku koji nam je navješten da ta plaća nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti plaća milostinje, molitve i posta, jer one su u sebi dobro koje nadilazi ljudsku plaću. Milostinja, molitva i post su dobro koje nas može odvesti u susret s bližnjima, ali i s onim koji je Dobro pisano velikim slovom, a to je Bog. Dobro trebamo činiti zato što je dobro, ne zato da bi nas ljudi vidjeli i pohvalili, kao što zlo ne smijemo činiti zbog toga što je zlo, a ne zbog toga što će nas netko vidjeti i kazniti. Zato nagrada za iskrenu milostinju, molitvu i post – „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ – nije tek plaća, nego je normalna posljedica izbora dobra i činjenja dobra, kao što ni nagrada za neiskrenu milostinju, molitvu i post – „Zaista kažem vam, primili su svoju plaću“ – nije tek kazna, nego je normalna posljedica takvih izbora.
Da bismo doista birali i činili dobro zbog dobra, a odolijevali iskušenju da dobro činimo da nas ljudi vide ili zlo zato što nas ljudi ne vide, nisu nam dovoljne samo naše ljudske sposobnosti, nego nam je potrebna Božja milost, a njoj je preduvjet vazmeni događaj Isusa Krista. To je središnji trenutak povijesti i središnji događaj našeg spasenja. Zato se za njega tako dugo pripremamo. Zato nam je za pripravu na njegovu proslavu potrebna milostinja koja nije tek davanje od svog suviška ili da drugi vide nego djelo ljubavi koje se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog nas ljubio, molitva koja nije tek prošnja ili da drugi vide, nego je stvaranje odnosa s Bogom i dozvoljavanje Bogu da stupi u odnos s nama i post koji nije tek dijeta, smisao sebi samome ili da nas ljudi vide, nego je izlazak iz sebe, svojih egoizama i sebičnih potreba, kako bismo po izlasku iz sebe, učvrstiti prijateljstvo s Bogom i u ljubavi se mogli otvoriti svojim bližnjima.
Želeći vam, u duhu ovih misli, da birate dobro radi dobra i izbjegavate zlo zbog zla te od ove korizme učinite svetu i plodonosnu korizmu, svemu iznesenom želim dodati još samo Pavlovo zaklinje umjesto Krista kojeg „Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“, a koje glasi: „Dajte pomirite se s Bogom!“. Da, pomirimo se s Bogom, ali i s bližnjima, kako nam ovo korizmeno vrijeme, „vrijeme milosno … vrijeme spasa“, ne bi prošlo uzaludno, nego bi bilo dosta priprava na Uskrs i razlog plaće našeg „Oca koji je na nebesima“.