Slavimo otajstvo Presvetog Trojstva. Što je to otajstvo? U svakodnevnom govoru otajstvo ili tajna označava, kako možemo pročitati u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji, nešto što je skriveno, izvan dosega ljudskog razuma, nešto što možemo saznati samo ako nam to otkrije neka viša sila. Prvi vatikanski sabor kaže da su ‘osim onoga što razum može shvatiti, našem razumu predložene tajne koje su skrivene u Bogu, koje se nikad ne mogu saznati osim ako ih Bog ne objavi‘, dok se prema Bibliji tajna odnosi na Božji plan za čovječanstvo i svijet u koji se, dodaju ovome crkveni oci, kršćani uključuju po sakramentima, koji su opet sa svoje strane otajstva. Suvremeni teolozi tajnu ili otajstvo stavljaju u središte ljudskog iskustva pa za njih tajna ili otajstvo nije samo nešto što nam je sada nedokučivo, a biti će spoznato u vječnosti, nego ono je ono što oni nazivaju ‘transedentlanim iskustvom‘, iskustvom koje prelazi granice prostornovremenske stvarnosti u kojoj živimo, a koje nam već sada pomaže nadilaziti same sebe u spoznavanju, ljubavi i slobodi. Ovako gledano, otajstvo je samo jedno. Ono je ‘Bog, koji nam priopćava samoga sebe kao Riječ i Duha, u utjelovljenju i u milosti, u povijesti i blaženom gledanju‘, a kojeg mi kršćani ispovijedamo i danas na poseban način slavimo kao Presveto Trojstvo.
Priča se da je sveti Augustin, dok je jednog dana šetao morskom obalom i razmišljao o Božjem otajstvu i ugledao neko dijete koje je u igri pokušavalo preliti more u rupu iskopanu u pijesku, imao prosvjetljenje: kao što se ne može preliti more u malu rupu u pijesku, tako čovjek ne može očekivati da svojom malim razumom može obuhvatiti neizmjerno Božje otajstvo. Znači li ovo da o ovom ne trebamo uopće razmišljati? Odgovor je ne. Otajstvo Boga ne možemo shvatiti, ali o njemu možemo i trebamo razmišljati na temelju onoga što nam o Bogu govori stvorena stvarnost i osobito na temelju onoga što nam Bog kaže o samom sebi. Govoreći o samom sebi, a ono što nam je Bog rekao o sebi sadržano je u Svetom pismu i Predaji, Bog nam se objavio kao jedan i jedini Bog: „Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i zapovijedi“, ali i Bog koji je trojstven: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“.
Ono što mi se čini važnim primijetiti u obje objave, i onoj starozavjetnoj koja nam je objavila Boga kao jedinog Boga i u onoj novozavjetnoj koja nam je objavila da se u jednom i jedinom Bogu nalaze tri božanske osobe Otac, Sin i Duh Sveti, zapovijed je da držimo sve Božje ‘zakone i njegove zapovijedi‘, odnosno da učimo ‘čuvati sve što (nam je) zapovjedio‘. Ne možemo razumom shvatiti Boga, naš ograničeni um ne može obuhvatiti neizmjerno Božje otajstvo, otajstvo presvetog Trojstva, ali nešto možemo. Možemo, držeći Božje ‘zakone i njegove zapovijedi‘ i čineći učenicima Isusovim sve narode, ‘krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što (nam je Krist) zapovjedio“, već sada na zemlji, a zatim i konačno u vječnosti, po Duhu Svetomu koji nam je darovan, postati dionici Božjeg života jer „svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji … djeca Božja, ako pak djeca, onda i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo“. Mislim da je ovo i najbolja poruka današnje svetkovine za nas, poruka koja nam pomaže da nadiđemo razmišljanje o otajstvu presvetog Trojstva kao o nečemu što je našem razumu nedokučivo, a uronimo u otajstvo presvetog Trojstva svojim životom, dozvoljavajući jednom Bogu u trojstvu božanskih osoba, da nam pomogne nadići naše ograničenosti i učini nas već sada, po onom što činimo, dijelom svoje otajstvene neizmjernosti. Samo tad ćemo uistinu moći nadići sami sebe, spoznati druge u njihovom dostojanstvu i ljubiti ih u slobodi djece Božje.