Razmišljanje uz Tijelovo, 2012.

Isusov euharistiijski dar sebe samoga, njegovo postati jestiv za druge, da bi po tom daru, toj jestivosti, drugi bili spašeni, nije samo dar, nego je i poslanje koji u svakoj misi označava onaj latinski: “Ite, missa est” koji je u hrvatskom jeziku preveden kao: “Idite u miru”, ali koji u svom izvornom značenju znači ne znači odlazak u miru, nego poslanje da i sami postanemo euharistija koju smo blagovali za druge. Poslanje je to koje od nas traži da ovom svijetu koji je duhovno gladan i ispražnjen ponudimo duhovnu hranu, ali i da mu pružimo fizičku pomoć, jer se taj poziv u ovim kriznim vremenima kad ljudi ne gladuju samo duhovnu nego i fizičku hranu, ne može ograničiti na duhovnu dimenziju, nego treba biti i karitativno usmjeren. Drugim riječima, nije dovoljno da jednom godišnje iznesemo Isusa iz naših crkava na naše ulice i trgove, nego je potrebno da ga svaki dan u sebi nosimo i životom svjedočimo svima koje susrećemo, postajući i sami euharistija, razlomljeni kruh koji se daje obliven krvlju ljubavi. Crkva nije socijalna ustanova i njezino djelovanje ne može i ne smije biti svedeno na tu dimenziju, ali ako želi biti autentična sljedbenica Isusa Krista koji se je brinuo za otkupljenje čitavog čovjeka, ta dimenzija njezinog biti Crkva i našeg biti kršćani ne može, a niti smije, biti isključena. U situaciji u kojoj ljudi trpe zbog nepravde jer su ugrožena njihova osnovna ljudska prava, u kojoj ljudi žive ispod svakog dostojanstva, umiru od gladi i žeđi, Crkva i pojedini kršćani nemaju pravo na uobičajen odgovor da je to posao nekog drugog, da se to njih ne tiče. Trebamo biti oni koja će dizati svoj glas i činiti sve ono što je u njihovoj moći da se ukloni ili bar smanji nepravda. Možda je malo to što mi možemo učiniti. Nije važno, jer Isusu će i to malo, jer njemu je bio i ostaje dovoljan tek komadić kruha i malo vina, biti dovoljno da nam i u toj promjeni kruha u svoje tijelo i vina u svoju krv ostavi sebe i svoju trajnu prisutnost po kojoj mu možemo postati slični, a onda i jednom s njim živjeti u vječnosti jer je, kako molimo u popričesnoj molitvi, „pričest … dragocjenog tijela i krvi predokus … buduće slave“.