Svetkovinom Pedesetnice Židovi su slavili stvaranje starozavjetnog Božjeg naroda koje se dogodilo u savezu s Bogom sklopljenim na Sinaju. Znak tog starozavjetnog naroda i Saveza na Sinaju je Zakon, a srž Zakona deset Božjih zapovijedi. Svetkovinom Pedesetnice ili Duhova kršćani slave proširenje starozavjetnog Saveza u novom Savezu na sve narode svijeta. Plod tog novog Saveza koji je sklopljen u vazmenom otajstvu rađanje je novozavjetnog Božjeg naroda koji se zove Crkva. Znak prepoznavanja novozavjetnog Božjeg naroda nisu više Božje zapovijedi, nego sam Bog, treća božanska osoba Duh Sveti i njegovo milosno djelovanje koje čini sve novo. „Ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom“ – poručuje nam Pavao. Djela apostolska događaj Duhova smještaju na blagdan Pedesetnice i prepoznaju u iznenadnom šumu s neba, kao kad se digne silan vjetar, u kao nekim ognjenim razdijeljenim jezicima i osobito u hrabrom Petrovom svjedočanstvu: „Isusa Nazarećanina … uskrsi Bog! Svi smo mi tome svjedoci.“ I od tog dana Duh Sveti koji je život Crkve nije napustio Crkvu nego je osposobljuje za poslanje i djelovanje i trajno prožima i ravna putovima dobra, usprkos tome što je uvijek bilo, ima, a i biti će i u Crkvi, po onom našem ljudskom čimbeniku, djela koja se protive Duhu Svetome i njegovom djelovanju, čemu smo, uostalom, ovih dana i sami svjedoci po bolnoj uključenosti naše mjesne Crkve u tragičan događaj koji nas je sve zatekao i ostavio bez riječi.
Htio bih se, u mnoštvu tema koje nam nudi ova svetkovina, zaustaviti na promjeni koju je događaj Duhova izazvao u Isusovim učenicima. Prije događaja Duhova Isusovim učenicima je glavno obilježje strah koji u sebi uključuje ne samo strah od drugih – „dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata“ – nego i od samih sebe i suočavanja sa svojim zatajenjima, bijegom i nevjerom. Nakon događaja Duhova događa se suočavanje i sa sobom samim i sa svima drugima čemu je najbolji dokaz spomenuto Petrovo hrabro svjedočanstvo u zajedništvu s jedanaestoricom. Zahvaljujući upravo ovoj promjeni koja je išla tako daleko da su svi oni za tu radosnu vijest bili spremni položiti vlastite živote, ta se radosna vijest, prožeta i vođena Duhom Svetim, počela širiti kroz prostor i vrijeme i stigla je sve do nas. Ovo naše razmišljanje o povijesnim Duhovima dovodi do današnjih Duhova jer Duhovi nisu tek proslava onoga što se dogodilo u prošlosti, nego i onoga što se na sakramentalan način događa danas. Duhovi su trajan događaj u Crkvi! Crkva je rođena u Duhovima, ali ona i živi od Duhova! Isto ono što se dogodilo Crkvi i apostolima u prvim Duhovima, treba se događati i našoj Crkva i nama kao pojedincima koji činimo tu zajednicu Crkve u različitosti darova, službi i djelovanja, „bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni“. Inače nismo Crkva nego tek njezin ostatak, lešina. Zato je i nama, kao Petru i jedanaestorici, hitno potreban događaj Duhova i preobražaj u Duhu Svetomu koji će nas od strašljivih učenika pretvoriti u hrabre svjedoke Isusa Krista i Božje ljubavi koja nam je u njemu objavljena.
Postavlja mi se pitanje je li dovoljno djelovanje Duha Svetoga da bi se dogodila promjena u Duhu Svetome kakva se dogodila jedanaestorici? Odgovor je negativan. U Jeruzalemu je tog dana bilo mnogo ljudi. Bili su tamo „Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi“, ali promjena u Duhu Svetome se nije dogodila nikome od njih već samo skupini Galilejaca kojima je značajka bila druženje s Isusom Kristom i povezanost s onima koji su njegovi. Da bi Duh Sveti djelovao nužno je ovo druženje s Isusom Kristom, naša osobna uključenost u njegovo otajstvo, a po tom otajstvu i naša okupljenost sa zajednicom braće i sestara koja se zove Crkva. Bez toga, bez našeg osobnog susreta s Isusom i braćom i sestrama koji dijele istu vjeru, nadu i ljubav, teško može biti preobražavajućeg djelovanja Duha Svetoga. Našim kršćanskim zajednicama, osobito mladima i srednjoj generaciji vjernika poslije krizme, baš ovo najviše nedostaje. To za posljedicu ima primljen dar koji nije postao poslanje, učenike koji su susreli Uskrsnuloga, ali nisu počeli živjeti plodove njegovog uskrsnuća, retoričko i tradicionalno kršćanstvo, ali ne i Crkvu kao živu zajednicu hrabrih i autentičnih svjedoka ma što to koštalo, one koji su Kristovi, ali koji ne žele raspeti zajedno s Kristom svoje „tijelo sa strastima i požudama“ nego i dalje slijede djela tijela, „a očita su djela tijela …: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“. Neka nam Duh Sveti, „Branitelj … Duh Istine koji od Oca izlazi“ kojega nam Isus šalje, pomogne da se to u nama promjeni kako bi i mi upućeni u svu istinu mogli s jedanaestoricom i svima onima koji su im se nakon toga pridružili živjeti po Duhu i po Duhu se ravnati svim svjedočeći, kao pojedinci i kao Crkva kojoj pripadamo, plodove Duha Svetoga, a oni su: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“.