Jonina je propovijed urodila veličanstvenim rezultatom. Iako je propovijedao kratko i bezvoljno – ‘Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!‘ – cijela se Niniva obratila. Isusova propovijed nije imala takav rezultat. Obratila je tek nekolicinu, premda je i on propovijedao kratko – ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!‘ – i to, za razliku od Jone, činio tako oduševljeno da je „sav narod visio o njegovoj riječi“ (Lk 19, 48).
Ne želim govoriti o onima koji propovijedaju, jer je očito da uspjeh propovijedi ne ovisi o njima i njihovom oduševljenju , iako je i propovjednik važan. Radije bih se, zajedno s vama, želio staviti u ulogu onih kojima se propovijeda jer – očito je iz ovih primjera – o njima i njihovom raspoloženju ovisi uspjeh propovijedanja. Ninivljani su bili raspoloženi za Joninu propovijedi i obratili se, premda bi Jona volio da se nisu obratili. Isusovi suvremenici su se divili Isusovom propovijedanju, ali nisu bili raspoloženi za usvajanje onoga što im je govorio i zato se nisu obratili, premda bi Isus želio da se to dogodilo. Što je s nama i kakvi smo mi ‘slušači’? Pokušajmo odgovoriti tako što ćemo voditi računa o tome da poziv na obraćenje i vjerovanje evanđelju nije upućen samo Isusovim suvremenicima – ili ninivljanima Joninog vremena – nego i ljudima svih vremena. Isusova se prisutnost, a po njoj i poziv na obraćenje i vjerovanje evanđelju, trajno nastavlja po učenicima koje je izabrao i nastavlja birati riječima: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi‘. Tu misao vrlo lijepo sažima dokument Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji u ulomku ponuđenom u današnjoj Službi čitanja kad kaže: „Krist je u svojoj Crkvi prisutan, a osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi i u osobi službenika i – jer se ‘svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na križu prikazao sana sebe’ – ponajpače pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je napokon kad Crkva moli i pjeva psalme jer je sam obećao: ‘Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima’“ (SC 7).
Pokušajmo, u ozračju iznesenog, razmisliti što u našem konkretnom slučaju znači poziv na obraćanje, kojemu Isus dodaje i poziv na vjerovanje evanđelju, kao nešto što je s obraćenjem neraskidivo povezano. Obratiti se znači promijeniti sebe, svoj način razmišljanja i ponašanja, svoj pogled na svijet i čovjeka i uskladiti ga Božjem pogledu na svijet i čovjeka koji nam objavljen u evanđelju Isusa Krista. Evo zašto je vjerovanje evanđelju neraskidivo povezano s obraćenjem! Vjerovanje evanđelju, vjerovanje radosnom događaju Božjeg spasenja koji nam je objavljen u Isusu Kristu, smjerokaz je svakog obraćenja jer je jedino ispravno obraćenje, ono obraćenje kojim netko, vjerujući evanđelju Isusa Krista, samoga sebe prilagođava duhu toga evanđelja, tako da evanđelje Isusa Krista – njegova osoba koja je sama po sebi najveće evanđelje kojem trebamo vjerovati, ali i sve ono što je on govorio i činio – postane dio naše osobnosti, kriterij i vodilja našeg života i našeg ponašanja. Želimo li na temelju spomenutih kriterija izdvojiti nekoliko konkretnih značajki tog obraćenja, onda bismo, kao primjer, mogli reći da obraćanje i vjerovanje znači vjerovati i živjeti u skladu s uvjerenjem da poštenje vrijedi više od novca i bogatstva, da pravednost i iskrenost vrijedi više od napredovanja i karijere, da je blaženije davati nego primati, da se mržnja može pobijediti jedino ljubavlju, da biti vjeran bračnom drugu vrijedi više nego popustiti svojim strastima, da je ljudski život počinje začećem, a ne „rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u 5. mjesecu trudnoće“, kako u jednom svom intervjuu koji nas sve mora zabezeknuti vrlo ‘znanstveno’ smatra naš novi ministar zdravlja, dajući jednima mogućnost odabira, tako što drugima, nerođenima, niječe ono najosnovnije pravo, pravo na život od začeća do prirodne smrti. Za zapitati se je nakon takvih izjava gdje je zapravo granica. Obratiti se i vjerovati evanđelju znači, zapravo, prihvaćanje, ne samo riječima nego i životom, logike blaženstava, znači neslaganje sa sve prisutnijim uvjerenjem da nam sve odgovore na sva pitanje može dati znanost, da Bog nema ništa s nama i s našim životom, ali i dozvoljavanje Bogu da uđe u naš život, da uđe u život naših obitelji, društva, da on nadahnjuje naše društveno zalaganje, naš posao i našu zabavu, sve ono što kao kršćani govorimo i činimo bez obzira gdje smo i s kim smo. Za ovakvo nešto potreban nam je velika hrabrost i trajni trud i svakako nije dostatan dolazak u crkvu nekoliko puta godišnje – obično za Božić, Uskrs ili neku svečanost – a što je mnogim kršćanima postao jedini oblik kršćanskog raspoznavanja.
Slušamo li propovijed Isusa Krista, Bog će nam postati vrhovno mjerilo svega i sve drugo će nam postati manje važno. To nam poručuje sv. Pavao, još jedan propovjednik iz današnje liturgije. I on nas kratko, ali vrlo otvoreno i snažno, poziva na obraćenje. Obavještavajući nas, s uvjerenjem u ono što piše, da je ‘vrijeme … kratko … jer prolazi obličje ovoga svijeta‘ i dajući nam smjernice koje nam mogu pomoći otkriti što nam je činiti, on nas ne želi pozvati na nezainteresiranost za ovozemaljsku stvarnost. Danas smo kao kršćani dužni izići na referendum i opredijeliti se po svojoj savjesti, dobro računajući je li ono što ćemo dobiti, ne sam u materijalnom nego prije svega u duhovnom smislu, vrjednije od onoga što ćemo izgubiti. Pavao nas svojom propovijeđu želi podsjetiti na to da u svemu što činimo, pa i u svom izlasku na referendum, trebamo voditi računa o tome da svijet koji poznajemo i ovozemaljska stvarnost – uključujući i Europsku uniju, ma kako ona bili savršeno društvo kako nam je prezentiraju – nisu vječni, kao što to nije bila ni Niniva i svijet Isusovog vremena. Želimo li živjeti kao kršćani, trebamo živjeti u skladu s tom činjenicom.
Onomu tko posluša, obrati se i povjeruje evanđelju sve će biti jasno, jer će mu sve postati relativno pred apsolutnom Božjom novošću s kojom se susreće. I tada mu neće biti teško na Gospodinov glas ostaviti ni oca, ni lađu, ni mreže, ni nadničare – ovomu možemo dodati sve ono što nas veže za ovozemaljsku stvarnost – i krenuti za Isusom kuda god ga Gospodin šalje, pa makar to bilo i u Dubrovnik, kao što je točno prije godinu dana bilo u mom slučaju.