Sveto pismo nas na mnogo mjesta izvještava o sukobu između Božjeg djelovanja i ljudskog očekivanja. Bog djeluje na jedan način, a ljudi ga ne uspijevaju prepoznati jer očekuju da bi on trebao djelovati na drugi način. Današnje evanđelje je primjer ovakvog sukoba između Božjeg načina djelovanja, koje se u očituje u osobi Isusa iz Nazareta i ljudskog očekivanja, koje očituje nesposobnost nazarećana da ga prepoznaju kao Krista (Mesiju) i proroka.
Stanovnici Nazareta su znali da se s njihovim sumještaninom Isusom nešto događa. Do njih je stigao glas o onom što je on govorio i činio po drugim mjestima. Danas ga ponovno vide u svojoj sredini. Čuju ga da govori i poučava, ali ne mogu vjerovati da on što takvo može i znade činiti. Poznaju ga drugačijeg. Zato pitanja: „Odakle to ovome? Kakva mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“ „I sablažnjavahu se o njega“ – dodaje evanđelist Marko. Osobito pogađa to da razlog tog „I sablažnjavahu se o njega“ nije ono što je govorio i činio, nego to što je bio „drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunovi“, onaj čije su sestre među njima. I Isus među svojima nije mogao učiniti nijedno čudo. Mogao je samo sa žaljenjem ustvrditi: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“.
Evanđelje nam nije navješteno zato da bismo saznali da Isusovi sugrađani u njegovom djelovanju nisu prepoznali Božje djelovanje, nego kao upozorenje da se i nama, nama koji po kršćanskoj pripadnosti Isusa smatram svojim, ne bi dogodilo nešto slično. To će se i dogoditi ako i mi od Boga budemo očekivali da djeluje na nekakav osobit način – sjetimo se razmišljanja od prošle nedjelje – a zaboravimo primijetiti da on danas, kao i onda, djeluje tiho, skrovito, tako da nam se ponekad čini kao da ni ne djeluje. O čemu se ovdje radi? Radi se o tome da i mi često poput nazarećana Boga tražimo samo u izvanrednom – onom što je jedna čitateljica prošle nedjelje izrazila rečenicom: „Pa lijepo je to kad hodočastiš i slaviš Gospodina na seminarima“ – a zaboravimo ga prepoznati i nedjeljnoj euharistiji u svojoj župnoj zajednici, svom svećeniku, redovitom primanju sakramenta, čitanju Svetog pisma, članovima svoje obitelji, svojim bližnjima, osobito najpotrebnijima naše ljubavi… Bog nije prisutan samo u Mađugorju, Lurdu ili Fatimi, Svetoj zemlji ili Rimu, nego je prisutan i u svakoj našoj crkvi u kojoj se iz nedjelje u nedjelju, iz blagdana u blagdan, kao vjernici okupljamo na misi, u našem župniku koji nam, vjerujem s ljubavlju, navješćuje Božju riječ spasenja. Prije nego li što prepoznamo Božje djelovanje u onome izvanrednom ili onima koji su nam daleko, pokušajmo najprije njegovo djelovanje otkriti u onom redovitom i u onima koji su nam blizu.
Volio bih da Božje djelovanje prepoznamo i u sebi samima. I mi smo po kršenju postali baštinici „uzvišenosti objave“. Zato i u nama i po nama, nama kao zajednici vjernika koja se zove Crkva i nama kao pojedincima, Bog također treba i želi djelovati. Svi smo, bilo kao zajednica, bilo kao pojedinci, pozvani biti svjedoci Božje ljubavi u ovom svijetu i vremenu. Da bismo to bili trebamo odoljeti dvjema opasnostima. Prva je, poručuje nam Bog zajedno s Ezekielom, da se ne obeshrabrimo zbog „tvrdokorna i okorjela srca“ onih kojima smo poslani. To je danas mentalitet ovoga svijeta koji nas zbog toga što smo Kristovi smatra nazadnima. Taj mentalitet nas želi zaustaviti u onom našem biti kršćani stvarno, a ne samo formalno i zbog običaja. Druga, često puno opasnija od one prve, je da se razočaramo i odustanemo zbog toga što, poput Pavla, imamo „trn u tijelu, anđeo Sotonin“. To je naša osobna bolest, nesreća i neuspjeh ili bolest, nesreća i neuspjeh naših bližnjih. Mislim da nas baš ona tjera na traženje Boga u izvanrednim situacijama i osobitim osobama, a sprječava vidjeti njegovo djelovanje u svakodnevici, uključujući i to loše što nam se događa.
Uspijemo li odoljeti ovim dvjema napastima, uvjeren sam da ćemo Krista prepoznati i u onom svakodnevnom, u ljubavi žene ili muža, zahvalnosti djece, ljubavi i trudu roditelja, prijateljstvu prijatelja, pozdravu susjeda, osmjehu poznanika, propovijedi i misi vlastitog župnika – makar se on na prvi pogled i ne čini onakvim kako zamišljam Krista – pa čak i u vlastitoj bolesti i nesreći ili bolesti i nesreći drugih, da Krist neće i pokraj nas proći neprepoznat i odbačen, ma u kakvom obliku ili situaciji došao, ali i da ćemo, što je još važnije, sami postati donositelji i svjedoci Isusa Krista drugima, bez obzira na sve vanjske i unutarnje poteškoće i probleme s kojima se suočavamo i s kojima ćemo se suočavati svugdje, a osobito upravo ondje gdje živimo i s onima s kojima živimo, jer i danas vrijedi kao i u Isusovo vrijeme izreka: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.”.