„Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo“ – kliče Gospa u hvalospjevu ‘Veliča’ koji nam je navješten u današnjem evanđelju. Ta ‘velika djela’ koja je Svesilni učinio Gospi imaju svoje dovršenje u onomu što slavimo danas, a danas slavimo dan kad je Bog, kako molimo u zbornoj molitvi, ‘bezgrješnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio na nebesa’, ne dozvolivši da ‘trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina (Božjega), začetnika svega života’, kako ovu misao lijepo nastavlja predslovlje današnje svetkovine.
Uistinu, ‘velika djela’ joj ‘učini Svesilni, sveto je Ime njegovo’! Ali, ova se svetkovina ne želi zaustaviti na onom što je Svesilni učinio Mariji. Ona, kao i sve druge svetkovine u kojima slavimo događaje iz povijesti našeg spasenja, želi razmišljati i o onom što Svesilni učini za nas. U velikim djelima Svesilnoga učinjenim Gospi, prepoznajemo velika djela učinjena svima nama. Ovo se ne odnosi samo na Božje utjelovljenje koje se dogodilo po Mariji ‘radi nas ljudi i radi našega spasenja’, kako ispovijedamo u Vjerovanju, nego se odnosi i na događaj Marijinog uznesenja na nebo u kojemu prepoznajemo ‘početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu’, kako to objašnjava predslovlje današnje svetkovine.
Kršćanin je hodočasnik koji hoda kroz vrijeme imajući pred sobom jasan cilj, vječni život u Bogu. Marija na nebo uznesena, Velika Gospa ogledalo je u kojemu se odražava mogućnost koju Bog nudi svima. Da, svima koji to žele i u skladu s tom željom žive Bog nudi istu onu budućnost koja je uznesenjem postala Marijina sadašnjost. Zato se Bog utjelovio po Mariji i umro na križu iz ljubavi prema nama. Ovo je dokaz da Bog nije činio ‘velika djela’ samo Mariji, nego da je, zahvaljujući između ostalog Marijinoj raspoloživosti, učinio i čini velika djela svima koji dijele njezinu vjeru i njezinu raspoloživost, svima koji na njegovu riječ, njegov poziv i poslanje, kažu svoj radosni: ‘Evo me, neka mi bude po tvojoj riječi’.
Mnogi, nažalost, Božjem pozivu kažu svoj ne jer se ne usuđuju Bogu koji zove reći svoj: ‘Neka mi bude! Taj problem danas osobito pogađa duhovna zvanja, ali od njega nisu lišena ni druga zvanja. Postajemo ovo ili ono ne zbog želje da nakon sebe ostavimo bolji svijet, nego da sami prođemo što bolje u tom svijetu. I zato su zvanja u krizi! Moramo živjeti, ali zvanja nisu i ne smiju biti svedena na sredstva za život. Zvanja su više od toga. Ona su Božji zov da nastavimo djelo stvaranja i spasenja kako bismo, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, doprinijeli usavršavanju ovog nesavršenog svijeta, približavanju onom stanju u kojemu Gospa uznesena na nebo već živi. Gospodin nas sve zove nudeći nam sasvim konkretnu zadaću. Mnogi nisu uopće svjesni tog njegovog poziva. Ponašaju se, kako netko lijepo kaza, kao ljudi na kružnim putovanjima koji se zanimaju isključivo za informacije o tome što je na jelovniku i kako se zabaviti, a pri tom su zaboravili kamo su krenuli i kojom rutom trebaju ići.
Možda je ovo ljetno vrijeme najbolji pokazatelj tog stanja. Svi se u ovom ljetnim danima previše zaustavljamo na onom sjetilnom, na onom što više zaraditi, na onom što nam pruža sada, a zaboravljamo dignuti svoj pogled i otvorenih očiju pogledati na trajne vrijednosti. Uočavajući ovu opasnost papa Benedikt XVI. je prošle godine u Zagrebu pozvao naše obitelji da ne popuštaju „tom sekulariziranom mentalitetu“, već da pokažu „svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu“ jer je, nastavio je, „otvorenost životu znak otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost“. Papa nije govorio samo o ovozemaljskoj budućnosti, nego je govorio i o onoj koja će uslijediti nakon nje. Ovo se osobito može prepoznati u pozivu našim mladima, a s njima i svima nama, da ne dopustimo da nas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, načini života koji daju prednost izgledu na štetu nutrine i, što je osobito važno, da ne popuštamo kušnjama potpunog pouzdanja „u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo nas Krist želi povesti“. „Dopustite mu – uzviknuo je papa – da vas povede u Božje visine!“
Prema tim Božjim visinama o kojima nam je govorio papa usmjeravajući nas prema Kristu, Gospa je cijeli svoj život bila usmjerena i u uznesenju je zaživjela njihovu puninu. Ukazujući nam na nju i njezin primjer, Crkva nam današnjom svetkovinom želi podići pogled i osvijetliti horizonte. Naš život, osvijetljen velikim djelima koja su se dogodila Mariji i po Mariji, nije besciljno lutanje ispunjeno velikom patnjom i tek pokojim užitkom, nije i ne smije biti lov na zaradu ili zabavu, a život nam se svima ponekad znade takvim učiniti ili ga mi sami ponekad takvim učinimo, nego je hodočašće prema Očevoj kući gdje će ‘Svesilni, sveto je Ime njegovo’ i na nama ispuniti svoje veliko djelo, djelo spasenja koje se uznesenjem ostvarilo na Mariji i koje je, jednako kao i Mariji, po događaju Isusa Krista i spasenja koje se u njemu dogodilo, ponuđeno svim ljudima i svakom pojedinom čovjek kroz njegovo vlastito zvanje i zanimanje, u prostoru u vremenu koji su mu darovani. A nama je darovano baš ovo vrijeme, ovaj grad, ovi ljudi. Oni su naša prilika za reći Bogu svoj: ‘Evo me, neka mi bude po tvojoj riječi’. Amen.