Zovemo se kršćani. Naše nas ime obvezuje da se, poput Ivana Krstitelja, iz dana u dan smanjujemo kako bi u nama i po nama Krist mogao rasti.
Rođenje Ivana Krstitelja, 2018.
Umjesto 12. nedjelje kroz godinu ove godine slavimo svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Mi danas ne slavimo rođenje sv. Ivana Krstitelja zato što je on rođen na današnji dan, mi zapravo ne znamo datum njegovog rođenja, nego to činimo zbog veoma stare tradicije koja seže negdje sve do 4. st., a koja je izabrala ovaj datum zato što se već u to vrijeme šest mjeseci kasnije slavio Božić. Naime, iz Lukinog evanđelja saznajemo da se Ivanovo začeće dogodilo šest mjeseci prije negoli Isusovo. Zato je i njegovo rođenje u liturgijskom slavlju Crkve trebalo biti šest mjeseci ranije. U izboru ovih dvaju datuma, rođendana Ivana Krstitelja i Božića, rođendana Isusa, imalo je, pretpostavljam, određeni utjecaj i posljednje svjedočanstvo Ivana Krstitelja o Isusu kao Kristu kad je kazao: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3, 30). Naime, njegov rođendan slavimo u vrijeme ljetnog solsticija nakon kojega dan postaje sve kraći pa se tako astronomski, naravno pod navodnicima, „Ivan umanjuje“, a Isusov se rođendan slavi u vrijeme zimskog solsticija nakon kojega dan postaje sve duži pa tako astronomski, također pod navodnicima, „Isus raste“.
Lukino evanđelje započinje paralelnim izvještajima o začeću, rođenju i djetinjstvu Ivana Krstitelja i Isusa. Ni to nije učinjeno slučajno. Luka želi ovu dvojicu ljudi, koje su mnogi njegovi suvremenici i osobno poznavali, staviti u međusobni odnos. To čini da bi prikazao onog prvog, Ivana, kao onog koji je bio u službi onog drugog, Isusa. Za prve kršćane je ova poruka bila važna jer to što je nama danas samo po sebi razumljivo da Isus jest Krist, a da je Ivan Krstitelj njegov preteča, nije bilo po sebi razumljivo i u vrijeme prve Crkve, kad se mnogi nisu mogli opredijeliti između toga koji je od njih dvojice bio Krist. Polazeći od toga, Luka želi poručiti svojim čitateljima da su i Ivan Krstitelj i Isus dio istog plana, da pripadaju istoj povijesti spasenja, ali i da je svaki od njih u toj povijesti imao svoju ulogu i da uloga koju je imao Isus daleko nadilazi ulogu koju je imao Ivan. Zato on donosi povijest obojice, ali i unosi neke razlike u načinu prepričavanja, koje pokazuju da su oni ipak različiti. Ivan Krstitelj nije Krist, ali jest onaj koji je u Kristovoj službi. Krist je Isus, začet po Duhu Svetome, rođen od Marije, othranjen u Nazaretu, kršten od Ivana na Jordanu. Na ovu poruku se nadovezuje i sv. Pavao u ulomku iz Djela apostolskih koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Obraćajući se, naime, okupljenim vjernicima u sinagogi u Antiohiji pizidijskoj on im je ukratko izložio cijelu povijest Izraela, preko Davida koji se nalazi u središtu, sve do Isusa koji joj je dovršenje, a u kojoj je Ivan odigrao ulogu preteče i koji je, dovršavajući svoje poslanje, jasno govorio završavajući tim svaku raspravu o tome tko je tko: „Nisam onaj za koga me držite. Nego za mnom dolazi onaj kojemu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“ Naravno, taj koji dolazi je Krist. Njega je Ivan pokazao u Isusu iz Nazareta. U njemu je dovršena povijest spasenja.
Upravo u vidu ove posebne uloge koju je Ivan imao u povijesti spasenja, uloge Kristovog preteče, u središtu današnjeg evanđeoskog ulomka se nalazi trenutak u kojemu mu je bilo nadjenuto ime. Ovaj ulomak i sva dramaturgija koju je Luka ugradio u njega želi naglasiti Ivanovu posebnost. Ime u Bibliji označava narav i poslanje neke osobe, njezino nepromjenjivo i jedinstveno značenje, onaj posebni poziv od krila materina i imenovanje za određeno poslanje od majčine utrobe. Dijete se neće zvati Zaharija kao njegov otac. Zaharijino ime znači Spomenu se Jahve. To je ime usmjereno prema natrag. Njegov sin je umjeren prema naprijed, prema onome što dolazi. Zato će se on zvati Ivan – izvorno Yohanan, skraćeno od Yehohanan – a što znači Jahve je milostiv. Ivan ima svoj vlastiti put, neovisan o rodbinskim vezama i očekivanjima vlastite obitelji, njegov put je pripraviti put Božjoj milosti. Ta će se milost u svoj punini izliti u Isusu iz Nazareta, čije ime – izvorno Yeshu’a – Jahve je spasenje, Jahve spašava, kojemu je Ivan pripravio put i kojega je krstio i nazočnog pokazao riječima: „Evo jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je ona o kojemu rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom, jer bijaše prije mene“ (Iv 1, 29-30).
Ovdje vidimo i opravdanje zašto je današnja liturgija Izaijin ulomak o Sluzi izabranom donijeti svjetlost narodima – koji se u Izaijinoj misli odnosi na izraelski narod, ali ima i mesijansko značenje – primijenila na Ivana Krstitelja. Naravno da se taj isti tekst, u već spomenutom mesijanskom značenju, odnosi prije svega na Isusa koji je Krist, a kojemu je Ivan Krstitelj svojim životom, otvoren onom planu koji je Bog imao s njim u povijesti spasenja, pripravio dolazak i nazočna ga pokazao . No taj se Izaijin ulomak odnosi i na svakoga od nas. Mi smo po krštenju pridruženi Isusu Kristu i njegovom poslanju. I po Kristu smo dobili ime. Zovemo se kršćani. Naše nas ime obvezuje da se, poput Ivana Krstitelja, iz dana u dan smanjujemo kako bi u nama i po nama Krist mogao rasti. I da ga svima pokazujemo riječima i životom kako bi i u ovom djelu povijesti spasenja koji je nama povjeren Isus iz Nazareta mogao biti prepoznat i ispovjeđen kao Krist.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=729