I ove nedjelje se nalazimo u dvorani posljednje večere. Isus moli Oca za jedinstvo svojih učenika i jedinstvo svih onih „koji će na njihovu riječ vjerovati“ u njega. Tko su ti koji će na riječ apostola povjerovati u njega i što znači jedinstvo za koje Isus moli?
Budući da nam liturgija za prvo čitanje nudi dio izvještaja o mučeništvu Stjepana, možemo zaključiti da je Stjepan bio onaj za koga je Isus molio. Za ovakvu pretpostavku postoje još dva razloga. Prvi razlog je to što je Stjepan bio u iskušenju da zbog straha za ovozemaljski života raskine svoje jedinstvo s Crkvom i po Crkvi s Isusom Kristom. Drugi razlog je to što je Stjepanova ustrajnost u jedinstvu s Crkvom i po Crkvi s Kristom, pomogla da se ostvari ono za što je Isus molio moleći „da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“, jer je Stjepanovo mučeništvo bilo početak preobrazbe u vjeri „mladića koji se zvao Savao“ i koji će postati Pavao, onaj koji je svojim misionarskim djelovanjem i svojim pisanjem pridonio širenju kršćanstva više od bilo koga drugoga u čitavoj kršćanskoj povijesti.
Promatrano na ovaj način među onima „koji će na njihovu riječ vjerovati“ i za koje Isus moli, možemo prepoznati i samog sv. Pavla koji je na samim počecima kršćanstva neumorno radio na širenju vjere i jedinstvu Crkve, istovremeno iskreno osobno žaleći zbog razjedinjenosti svog vlastitog naroda koji u Isusu Kristu nije prepoznao Mesiju. Ovo ga je do te mjere pogađalo da je bio spreman, kad bi to bilo moguće, i sam izgubiti svoju sjedinjenost s Kristom ako bi to bila cijena jedinstva s Kristom njegovog naroda. Nakon Stjepana, Pavla i prve kršćanske zajednice, u red onih za koje je Isus molio da „budu jedno“ smjestilo se veliko mnoštvo onih koji, kako kaže drugo čitanje, „peru haljine svoje“, a među kojima prepoznajemo mučenike i priznavaoce, pastire i djevice, svete očeve i majke, muževe i žene, redovnike i redovnice, koji su, usprkos poteškoćama, živjeli i žive svoju povezanost s braćom i sestrama, s Crkvom, a po Crkvi s Kristom. Pretpostavljamo da je Isus u trenucima molitve za jedinstvo svoje Crkve imao pred očima istočni i zapadni raskol, ali smo također i uvjereni da se njegova molitva „za one koji će na njihovu riječ vjerovati“ u njega, nije iscrpila u spomenutim osobama i događajima iz prošlosti, među koje možemo ubrojiti teške trenutke u povijesti Crkve u našem narodu – ovih se dana posebno prisjećamo 68. obljetnice bleiburških stradanja i svega onoga što za nas znači taj pojam – nego se ta molitva proteže i na naše vrijeme, uključujući u sebi sve križeve i iskušenja, sve žrtve i razjedinjenosti kršćana naše generacije.
Isus za sve nas moli, na sve nas misli. Čini to jer je svjestan koliko nam je općenito potrebna njegova molitva, a osobito molitva za jedinstvo. Uvijek je kršćanima trebala ova Isusova molitva jer uvijek je bilo teško ostati sjedinjen s Kristom i s onima koji su Kristovi, s Crkvom. Čini mi se ipak, možda je to samo dojam, da nam je kao Crkvi i kao narodu, ta Isusova molitva za jedinstvo danas potrebnija nego li ikada do sada. Ta molitva ima ekumensko značenje i kao takva ona nam je poticaj da molimo i radimo za jedinstvo svih kršćana. Radostan sam što se u ovom duhu molitve i rada za jedninstvo svih kršćana pred dva dana u Rimu dogodio izniman susret pape Franje i patrijarha Koptske pravoslavne Crkve Tawadrosa II. i što je jedan od plodova toga susreta izjava pape Franje „da će nam pod vodstvom Duha Svetoga, naša ustrajna molitva, naš dijalog i želja da iz dana u dan gradimo zajedništvo u uzajamnoj ljubavi, omogućiti da učinimo nove i važne korake prema punom jedinstvu“. Ne bih, međutim, želio da se sve naše razmišljanje o ovoj molitvi zaustavi samo na dimenziji odnosa prema drugima. Osim jedinstva s drugima i drugačijima, svaki govor o jedinstvu uključuje i promišljanje o jedinstvu unutar vlastitih zajednica, koje je preduvjet jedinstvu s drugima. Samo kroz ostvarenje jedinstva vlastite Crkve, može se činiti korak i prema jedinstvu među Crkvama koje trenutno – najčešće zbog povijesnih i političkih razloga, a tek u manjoj mjeri zbog doktrinalnih – nisu u tom jedinstvu. Drugim riječima, uzaludna bi bila i naša molitva i naš trud oko ekumenizma i jedinstva Crkve, ako mi kršćani nismo nositelji jedinstva unutar zajednice u kojoj živimo.
Ovu misao možemo prenijeti i na društveno polje i na našu nacionalnu stvarnost. Naše nacionalno jedinstvo, preduvjet je ravnopravnih odnosa i rada na jedinstvu s drugima, kao što je naše nejedinstvo bilo i jest uzrok većine problema koji nas pogađaju. Onaj tko ne ljubi svoju zajednicu, svoju Crkvu, svoj narod, tko nije u jedinstvu i miru s braćom i sestrama koji ga okružuju, dijele njegovu vjeru, kulturu, krv, ne može ljubiti druge. Kako netko može biti u jedinstvu i miru s drugima, ako nije u miru sa sobom samim? Ovo je važno shvatiti, jer nam ovo pomaže da se suočimo i s opasnošću da i mi prekinemo svoje jedinstvo s Crkvom ili sa svojim narodom, jer nam se drugi izbori i druge vrijednosti čine privlačnijima, ponekad zbog razloga izvan Crkve i našeg naroda, ponekad zbog razloga unutar Crkve i našeg naroda, a ponekad i zbog razloga unutar nas samih. Zato je Isus Krist u dvorani posljednje večere mislio i na svakog od nas i molio Oca da i svi mi budemo i ostanemo jedno s Crkvom, suosjećajući s Crkvom, u Crkvi i za Crkvu, da budemo i ostanemo jedno sa svojim narodom, u svom narodu i za svoj narod.
Što su za svoj trud oko jedinstva, za svoje ostajanje u jedinstvu, dobili apostoli, Stjepan, Pavao, toliki i toliki u povijesti, svi oni koji su očuvali i živjeli jedinstvo Crkve zahvaljujući Isusovoj molitvi za jedinstvo i što ćemo mi dobiti živimo li jedinstvo Crkve i s Crkvom i to i jedinstvo očuvamo? Odgovor nam je ponuđen u istoj molitvi koja nam je navještena kao današnje evanđelje, a on je jasan i nedvosmislen: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta“. Da, zajedništvo u Isusovoj slavi nagrada je za očuvanje jedinstva s Crkvom, a po Crkvi s Isusom, kojemu s Duhom kličemo „Dođi!“, nadajući se da ćemo čuti njegov odgovor: „Da, dolazim ubrzo!“, ali i moći mu radosno uzvratiti: „Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“