Na Silvestrovo i zadnji dan građanske 2018. godine pontifikalno zahvalno misno slavlje u dubrovačkoj katedrali predslavio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić uz suslavlje generalnog vikara don Hrvoja Katušića, katedralnog župnika don Stanka Lasića te uz đakona don Tomislava Sikavicu. Kod oltara su uz ministrante posluživali također dubrovački bogoslovi i sjemeništarci. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni pjevački zbor uz pratnju Maje Marušić, a na kraju mise u dva kora otpjevana je zahvalnica.
Evanđeoski ulomak je donio Prolog Ivanovog evanđelja o kojem je biskup Uzinić kazao kako Prolog, iako stoji na početku tog evanđelja nije napisan prvi nego posljednji, pa ga se može smatrati njegovim sažetkom i zaključkom. „U tom je zaključku evanđelist Ivan sažeo čitavo evanđelje, ukazujući nam na put koji je Sin Božji – kojega on naziva riječima Riječ i Svjetlo – prošao da bi među nama izveo djelo spasenja, od početka, kad bijaše u Boga i bijaše Bog, preko stvaranja, kad je po njenu sve stvoreno i bez njega ne postade ništa, njegovog dolaska na svijet i utjelovljenja, kad je uzevši naše ljudsko tijelo boravio s nama da bi nam omogućio biti djeca Božja i vidjeti njegovu slavu, do konačnog povratka u nebo gdje se ponovo nalazi u zajedništvu s nebeskim Ocem,“ kazao je biskup.
Sin Božji bio je prisutan – za nas
Budući da je Prolog sažetak i zaključak, sasvim je prikladno da i mi ovu svoju 2018. godinu zaključimo tim tekstom, nastavio je dubrovački biskup, „zahvalni za sve one trenutke u kojima je Sin Božji, po svom Duhu Svetom koji nam je darovan, na različite načine nastavio biti prisutnim za nas u Crkvi, sakramentima, osobito euharistiji, molitvi, osobnoj i obiteljskoj, u svojoj riječi koja uvijek ponovo odjekuje navješćujući nam radosnu vijest evanđelja, u braći i sestrama, članovima vlastite obitelji i vlastitih zajednica, ali i onim najpotrebnijima da im budemo bližnji, u različitim događajima koji su obilježili godinu za nama.“
U propovijedi biskup nije izdvajao neke posebno događaje koji su obilježili proteklu godinu nego je govorio općenito o događajima svrstavši ih u one tužne ili radosne: „Neki su od tih događaja za neke od nas bili tužni, poput bolesti s kojom se netko od nas susreo u protekloj godini ili smrti drage osobe. Drugi su bili radosni, poput vjenčanja ili rođenja djeteta, đakonskog ređenja ili položenog ispita, obiteljskog važnog događaja… Svatko od nas ima i nešto žalosno i nešto radosno s čim se susreo u godini koja je prošla.“ Nastavio je da bez obzira na to što je u mom osobnom životu, životu moje obitelji i širih zajednica dominiralo, „ti nam događaji, kad im pristupamo s vjerom, pripovijedaju o Božjoj ljubavi prema nama“.
Istaknuo je: „Oni su nam svjedoci da nas je Bog, bez obzira na sve, i dalje neizmjerno ljubio u Isusu Kristu, u kojemu nam je pokazao da njegova ljubav prema nama nema granica, osim one jedne koja ne ovisi o njemu nego ovisi isključivo ovisi o nama, a ona je naša slobodna volja da ga ne prihvatimo i ostanemo uskraćeni za vječnu sreću koji nam on želi darovati ili da ga prihvatimo i postanemo djeca Božja, dionici vječne sreće u zajedništvu s njim.“
Otvorenost Sinu Božjemu i u novoj godini
Uspoređujući milosni trenutak sa spomenutim Prologom koji je ne samo zaključak nego i početak Ivanovog evanđelja, biskup Uzinić je dodao kako „ovaj naš zahvalni pogled koji smo danas na kraju jedne godine okrenuli prema godini koja je prošla, od nas traži da se u godinu koju ćemo započeti otvorimo Sinu Božjemu i njegovoj želji da i u toj godini bude prisutan u našem životu po Crkvi, u sakramentima, osobito euharistiji, u molitvi, osobnoj i obiteljskoj, u svojoj riječi u kojoj nam i sljedeće godine želi navješćivati radosnu vijest evanđelja, u braći i sestrama, onima s kojima dijelimo život u obitelji, ali i svima drugima koji su potrebni naše ljubavi, brige i pažnje, toga da im se učinimo bližnji i osobito u različitim događajima, bili oni radosni ili tužni, a u kojima bez obzira na sve imamo samo jedan Isusov zahtjev kako bi se on i u te događaje mogao nastaviti utjelovljavati, a taj zahtjev je da mu u tim događajima budemo svjedoci. Samo tako će ti događaji moći za nas i za druge također biti svjedoci njegove ljubavi koja se nikad neće i ne može ugasiti, ljubavi koja širi Isusovo srce do beskraja i omogućuje svima i svakome da nađu razumijevanje, utjehu, utočište, pomoć, ma sažeto u jednu riječ ljubav.“
Svijet treba svjedoke
Govoreći o tome kako biti svjedoci Isusa Krista kao primjer je naveo Ivana koji je „svoj glas posudio Riječi i bio je svjedok za Svjetlo i u onim trenucima koji su bili radosni, ali i u onim trenucima koji nisu bili radosni. On je, bez obzira na sve, bio i zauvijek ostaje svjedok Isusa Krista i one ljubavi koja nam je u njemu darovana, odnosno punine milosti koju svi u njemu primismo, ustvrdio je biskup.
Svoju propovijed biskup Uzinić je zaključio riječima pape Franje koje općenito govore o ovoj potrebi da i budemo svjedoci Isusa Krista, a koja je, ustvrdio je biskup, nužan preduvjet kako bi nam i nova godina sa svojim događajima, bez obzira hoće li oni biti više radosni ili žalosni, mogla biti i ostati godina Božje milosti i svjedok Božje ljubavi prema nama:
„Današnjem svijetu treba mnogo svjedoka. Ne toliko učitelja, već svjedoka. Ne govoriti puno, ali govoriti cijelim životom: dosljednost života, samo dosljednost života! Dosljednost života koja znači živjeti kršćanstvo kao susret s Isusom koji me dovodi do drugih, a ne kao društvenu činjenica. Društveno smo tako, kršćani, zatvoreni u sebe. Ne, to ne! Svjedočanstvo!“
Angelina Tadić