Spomen na žrtve pokolja 26. ožujka 1944.
U prologu negromanta Dugog Nosa komedije Dundo Maroje, svećenik i pisac dum Marin Držić, pripovijeda o dvije vrste ljudi. Prvi su ljudi blazi, ljudi tihi, ljudi mudri, ljudi razumni koje ne smeta ni navidnost, ni lakomost, čije oči uprav gledaju, a srce im se ne maškara nego ga nose pred očima … to su, ukratko, ljudi koji se zovu ljudi nazbilj. Nažalost postoje i drugi ljudi. On ih zove ljudi nahvao, što bi značilo lažni, tobožnji ljudi, neljudi. Ljudi nahvao su suprotnost ljudi nazbilj koji su ih, kad su u njihovom idealnom svijetu željeli uzeti prevlast, protjerali. Zato su se ljudi nahvao naselili u ovi naš svijet u kojemu su, prema Držiću, prevladali. Pitajući se koji su to razlozi koji su ljude, koji bi trebali biti ljudi nazbilj, pretvorili u nakaradna čudovišta, u ljude nahvao, on se pita je li moguć i obrnuti put, je li moguće da se i od ljudi nahvao učine ljudi nazbilj.
Ne ulazeći dublje u ovu raspravu, ovo razlikovanje na ljude nazbilj i ljude nahvao nam može pomoći razumjeti ono što se u ovom mjestu dogodilo na današnji dan prije 74 godine, a čega se danas s tugom i u molitvi prisjećamo. A dogodilo se to da su ljudi nahvao, neljudi, nahrupili u ovo pitomo poljičko mjesto u srcu Mosora, mjesto u kojemu su, kao i danas, mirno i u ljubavi svoju svakodnevicu živjeli ljudi nazbilj, sa svim atributima koje im je Držić pripisao – među ubijenima je, uključujući i nerođene jer nama su i nerođeni ljudi, bilo 112 djece – i pobili ih.
Ovu poruku o ljudima nahvao i ljudima nazbilj nam pripovijeda i ovaj Veliki tjedan u kojemu ćemo liturgijski obnoviti otajstvo naše vjere kojim se naš Bog, utjelovljen u Isusu Kristu čovjeku nazbilj, slobodno i iz ljubavi prema nama, predao u ruke ljudima nahvao. Oni su ga osudili, mučili i ubili na križu sramote. Mislili su da su pobijedili. No njihova pobjeda je bila njihov konačni poraz. A Isus Krist, je postao naš uskrsnuli Gospodin, onaj koji nam je svima, i ljudima nazbilj, ali i ljudima nahvao ako se pokaju i obrate, omogućio da s njim, novim čovjekom, istinskim čovjekom nazbilj, i možemo biti ljudi nazbilj, pravi ljudi, onakvi kakvima nas je Bog stvorio, dapače i bolji od toga, jer smo sada suobličeni slici novoga čovjeka Isusa Krista u kojemu je Bog postao S nama Bog u svim našim životnim situacijama, a osobito u onim tragičnim, poput ove koje se danas spominjemo.
Današnje evanđelje nas postupno uvodi u to otajstvu, prenoseći nam dirljivu scenu Isusove oproštajne večere od obitelji dragih prijatelja. Za vrijeme te večere jedan od članova te obitelji, Marija koju je Isus svojevremeno pohvalio jer je slušajući Božju riječ znala izabrati bolji dio, će mu pomazati noge mirisnom nardovom pomašću i otrti ih svojom kosom. Važna je ovo scena. Duboka. I istovremeno proročanska. Isus će reći da je to za dan njegovog ukopa, navješćujući tim skoru smrt. Valja spomenuti da su Isusovi prijatelji tipični ljudi nazbilj. Živjeli su u pitomom, siromašnom i gostoljubivom selu, poput Donjeg Doca i drugih naših poljičkih sela, koje se zvalo Betanija, odnosno, Kuća siromaštva. Ima i drugih ljudi nazbilj u današnjem evanđeoskom ulomku. To je većina Isusovih sustolnika koju čine njegovi učenici. To su u tom trenutku i oni za koje evanđelist kaže da su vjerovali u Isusa. Ipak, u ovom ulomku, kao i u cijeloj današnjoj liturgiji, čovjek nazbilj je osobito Isus. Njega prorok Izaija u svojoj Prvoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem predstavlja kao tipičnog čovjeka nazbilj, a evanđelist nam u današnjem ulomku i odnosu koji je imao i prema Mariji i prema Judi, pokazuje da je doista i bio takav: „On će – kaže Izaija – donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čut po trgovima, trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti, po istini on će donijeti pravo, neće sustat niti smalaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo.“
U istom evanđeoskom ulomku primjećujemo i ljude nahvao, odnosno neljude. To su glavari svećenički koji su, zbog straha da ne izgube svoj politički i religiozni utjecaj, odlučili ubiti Isusa. U današnjem su evanđelju odlučili s Isusom ubiti i Lazara. Kako se neke stvari ponavljaju! Često u suočavanju sa zločinom, poput ovoga kojega se danas spominjemo, najviše okrivljujemo počinitelja. No veću odgovornost imaju nalogodavci koji pletu mreže zla. Kažu, na primjer, da je ovaj zločin počinjen zbog odmazde i u skladu s propisanim postupanjem u sličnim situacijama. Naravno da to ne opravdava izvršioce. Dapače. Ali nam daje mogućnost vidjeti šire i imati pravu sliku o svemu, osobito kad je riječ o suočavanju sa starim ideologijama koje i danas motiviraju ljude i s kojima nikako ne uspijevamo prekinuti. A dodali smo im i nove koje nas jednako opasno dijele. Vratimo se evanđelju. Važno je uočiti da se svećeničkim glavarima u njihovom biti ljudi nahvao pridružio i jedan od Isusovih sustolnika, Juda. Kao što su Lazar, Marta i Marija, osobito Marija, tipični ljudi nazbilj, tako je i Juda za evanđelista Ivana tipični čovjek nahvao, nečovjek. Njemu, kaže evanđelist, nije bilo do siromaha nego je nosio kesu i iz nje „kradom uzimao što se u nju stavljalo.“ Isusa će izdati za trideset srebrnika. Juda, jedan od naših, nas upozorava da ljudi nahvao nisu samo drugi, a ljudi nazbilj samo naši. I među nama i našima ima neljudi. Naravno, vrijedi i obrnuto, odnosno da i drugima ima ljudi nazbilj. Ono što dijeli žrtve od zločinaca nije nacionalnost, rasa, klasa, vjera… To je li netko čovjek ili nečovjek ne ovisi o rasi, klasi, naciji, vjeri, nego o onom što netko čini. I ne čini, jer zločinci nisu samo oni koji su ga počinili, nego i oni koji nisu ništa učinili da bi ga spriječili. Svatko može biti čovjek. Ali svatko može postati i nečovjek.
Današnja nam liturgija nije samo pouka. Ona je i poziv da mi budemo ljudi, ljudi nazbilj. Isus nam je primjer kako to biti. Ali i pomoć jer, zahvaljujući njemu i njegovoj muci kojom je na sebe preuzeo i našu patnji i našu krivnju, i nama, cijeloj Crkvi i svakom od nas, su upućene riječi koje smo već čuli u Izaijinoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem, ali i one koje nisam prije spominjao. I nama, nama kršćanima, Crkvi, zahvaljujući Isusu Krstu, Bog po Izaiji govori: „Evo Sluge mojeg koga podupirem, moga izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam svoga Duha izlio.“ I: „Ja Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh, oblikovah te i postavih za Savez narodu, za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“ Zato mi kršćani ne možemo mrziti. Ne možemo se osvećivati. Mržnja i osveta rađaju novim zločinima. Ali i možemo, s Isusom Kristom, raspetim i ubijenim, ali i uskrslim, i u ovakvim situacijama ljubiti. I opraštati. Biti Marija iz današnjeg evanđelja – ona je simbol Crkve – koja će Isusu pomazivati noge dragocjenom nardovom pomašću ljubavi, ne obazirući se na to što Juda i svi slični njemu, ljudi nahvao, nikad neće moći shvatiti i prihvatiti. Ima takvih i među nama. Marijinu gestu učinjenu Isusu danas možemo ponoviti tako što ćemo danas, u ovom misnom slavlju, istovremeno moliti za pokoj žrtava i za oprost počinitelja. Molimo za našu pobijenu braću i sestre iako njima nije više potrebna naša molitva, a nije im potrebna jer oni su, kao ljudi nazbilj, suobličeni u svojoj smrti već Isusu Kristu i njegovoj smrti, zasigurno već u punini zaživjeli i plodove njegovog uskrsnuća. Molitva za njih je potrebna nama. Ona uči. Ona nas i tješi. I našu molitvu za njih povezuje s njihovom molitvom za nas. I pretvara ih u naše zagovornike. Vjerujem da nas taj njihov zagovor osposobljava i za ovaj drugi dio naše molitve, za ubojice, tko god da su bili, da im Bog, u svom božanskom milosrđu, oprosti, kako bi i oni, preobraženi i očišćeni od zločina koji su počinili, mogli postati dionici iste stvarnosti, odnosno kako bi od ljudi nahvao, neljudi, a to su doista bili, mogli i oni postati ljudi nazbilj, ljudi preobraženi Isusom Kristom i njegovom beskrajnom ljubavlju.
Ostavljajući nam uvijek slobodu izbora, što uključuje čak i slobodu da budemo ljudi nahvao, neljudi, Isus nikoga, ponavljam, nikoga ne želi zauvijek isključiti iz svoga zajedništva. Tako treba i činiti Crkva. I mi, kao kršćani, tako trebamo činiti, želimo li biti i ostati ljudi nazbilj, ljudi obučeni u Isusa Krista. I kao ljudi nazbilj ovoj molitvi pridružiti i iskrenu molitvu, a iskrena je ako nema više mržnje i osvetoljubivosti u nama, da se ovakvo što nikad i nikome više ne ponovi. I biti doista uvjereni, a samo kad oprostimo možemo reći da smo u to doista uvjereni, da je uvijek bolje biti čovjek nazbilj, čovjek, nego čovjek nahvao, nečovjek i zločinac.
Donji Dolac, 2018.