Požega, 10. veljače 2014.
Poštovani brate u biskupstvu Antune, pastiru Crkve požeške, poštovani rektore crkve sv. Lovre, braćo svećenici, redovnice i redovnici, sestre i braćo!
1. Radostan sam što danas na blagdan bl. Alojzija Stepinca, čije se relikvije čuvaju u oltaru ove lijepe gotičke srednjovjekovne crkve sv. Lovre, zaštitnika požeške biskupije, u zajedništvu s vama, mogu Gospodinu zahvaliti za dar svjedoka i mučenika bl. Alojzija, drugog zaštitnika Požeške biskupije.
Dolazeći u ovaj kraj, koji je od davnine poznat kao „vallis aurea“ – zlatna dolina, donosim vam pozdrave u himni opjevanog sinjeg mora i Dubrovnika, grada sv. Vlaha čiji smo blagdan nedavno proslavili. S ponosom i radošću ističem da je Dubrovnik u Požegi prisutan još od 19. stoljeća po vrijednim rukama umjetnika Celestina Medovića, porijeklom iz dubrovačke biskupije, Kune na Pelješcu, koji je ostavio u Požegi trajni trag, oslikavši, zajedno s Otonom Ivekovićem, vašu prvostolnicu sv. Terezije Avilske. Želim biti blizu svima vama koji se u ovom plodnom i bogatom dijelu Lijepe naše suočavate, nažalost u većoj mjeri od drugih, s posljedicama velike ekonomske krize koja je, kako to često ponavljamo, prije svega moralna kriza i kriza duha. Kako drugačije shvatiti ovo što se događa Slavoniji? Želim vam posvjedočiti svoju blizinu i duhovnu podršku u življenju radosti i nade, moleći za zagovor bl. Alojzija, biskupa i mučenika, koji zauzima posebno mjesto među svecima i blaženicima hrvatskoga naroda. Želio bih se u molitvi sa zahvalnim srcem i dubokim poštovanjem sjetiti i sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, koji je u „olovnim vremenima“ komunizma istinu o bl. Alojziju hrabro svjedočio i propovijedao, a koji je zaslužan i za osnivanje ove mlade biskupije.
2. Slaveći blagdan bl. Alojzija Stepinca s pravom se pitamo koja je njegova poruka danas. Možda nam u tome mogu pomoći navještena biblijska čitanja koja nam na svoj način predstavljaju bl. Alojzija, a koja su istovremeno i program života svakog kršćanina.
Najprije smo čuli starozavjetni ulomak iz Knjige mudrosti. On nam je predstavio bl. Alojzija kao pravednika. Tko su pravednici? Pravednici su svi oni čija je duša u ruci Božjoj. Iako se čini da oni nemaju uspjeha u ovozemaljskoj stvarnosti, istina je drugačija. Onaj čija je duša u Božjoj ruci samo prividno gubi. On je, zapravo, pravi dobitnik. Pravednik, primjećuje sveti pisac, pati, ali njegova patnja nije konačni Božji odgovor na stanje u kojemu se nalazi. I nije to istinito samo u smislu vječnosti. To je istinito i u smislu sadašnjosti. To će s uvjerenjem posvjedočiti i bl. Alojzije riječima: „Savjest (mi je) čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud.“ (Govor na sudu). I rekla je to povijest onog dana kad ga je Katolička Crkva službeno uvrstila među svoje blaženike!
Sličnu misao nastavlja i novozavjetni ulomak iz Druge poslanice Korinćanima prema kojoj se smisao patnje pravednika, a jedan od njih je i sam sv. Pavao u kojemu su „obilate patnje Kristove“, ali „je po Kristu obilata i utjeha“, ne iscrpljuje samo u Božjoj utjesi, nego patnja pravednika dobiva i jednu novu i izuzetno važnu dimenziju, a ona su drugi oko nas, naša braća i sestre, oni kojima mi, podnoseći patnju osnaženi Božjom utjehom, možemo donositi i donosimo utjehu kojom smo sami utješeni. Ovo je bila veoma važna dimenzija bl. Alojzija, koji je svojim dostojanstvenim držanjem, uvijek jasan i dosljedan, kako u predratno vrijeme, tako i u vrijeme nacizma i fašizma, a onda i komunizma, prije procesa i na procesu, na robiji i u zatočeništvu, ljudima svog vremena, ali zatim i svih olovnih godina komunističkog razdoblja kad je njegov grob postao mjestom hodočašća, vjernicima davao snagu da se i sami, vjerni Bogu i Crkvi, dostojanstvo podnose one patnje koje je on podnosio.
Ovo je, zapravo, plodnost o kojoj progovara Isus u današnjem evanđeoskom ulomku dozivajući nam u pamet logika pšeničnog zrna. Vama u ovom slavonskom kraju je dobro poznato logika pšeničnog zrna koje tek ako je palo na zemlju, ako umre, donosi obilat rod. Inače je besplodno. Ostaje samo. Isus nas poučava da je tako s našim životom. I ne samo to da nam govori. On i čini. On sam je bio pšenično zrno koje je umrlo i donijelo obilat rod! I bl. Alojzije je bio pšenično zrno koje je umrlo i donijelo obilat rod! I mnogi drugi prije i nakon njega! I mi trebamo biti pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilat rod!
3. Život biskupa i mučenika Alojzija bio je primjer života pravednika, koji je živio logikom pšeničnog zrna koje je donijelo obilat rod. Nije, međutim, bl. Alojzije slučajno postao plodonosno pšenično zrno. Bog ga je izabrao i poslao u točno određeno vrijeme i prostor u kojemu je živeći kao pravednik trebao umrijeti sebi, da bi živio Bogu i bližnjima.
Vrijeme u kojem mu je Bog povjerio poslanje bilo je obilježeno trima zločinačkim totalitarizama koji su poharali Europu i svijet, a u kojima nam je trebao upravo jedan pastir njegovog profila, koji će znati reći pravu riječ, činiti prava djela i koji se, pred zlom s koje god strane ono dolazilo, neće pokolebati nego će nastaviti do kraja hrabro, po cijenu vlastitog života, svjedočiti vjernost Bogu i njegovoj Katoličkoj Crkvi. Oči sviju koji su bili pogođeni zlom triju zločinačkih sustava koji su nas pohodili i koji su na ovim našim prostorima oduzeli stotine tisuća žrtava – upravo na području vaše biskupije se nalaze mjesta, simboli stradanja, kao što su Jasenovac i Stara Gradiška – bile su usmjerene najprije prema mladom zagrebačkom nadbiskupu tražeći riječi utjehe i usmjerenje za ponašanje, a on ih davao i riječima i životom počinjući od svoga biskupskog gesla: „In te, Domine, speravi!“ U tebe se, Gospodine, uzdam! Ove su riječi bile životna odrednica bl. Alojzija. S dubokim pouzdanjem u Gospodina prihvatio je biskupsko imenovanje i poslanje u teškim vremenima. S dubokim pouzdanjem u Gospodina hrabro je i za ono vrijeme pastoralno vrlo napredno vodio svoju nadbiskupiju, ali i bio usmjerenje svima drugima. S tim istim pouzdanjem prozivao je i osuđivao „rasne zakone“, ali i kasnije likvidacije nevino pobijenih „klasnih neprijatelja“. S istim je pouzdanjem u Gospodina, sjeo i na optuženičku klupu. Nije ga izgubio niti kad je nepravedno optužen i osuđen. U tom pouzdanju u Boga, jedinog pravog Suca, je i umro izgovarajući riječi: „Budi volja tvoja!“ „Budi volja tvoja!“ To je bio život bl. Alojzija. Sve ostalo samo je urod njegovog pšeničnog zrna, darivanjem Bogu i njegovom poslanju u ovom našem svijetu i vremenu.
4. Bl. Alojzije je, poput svih Božjih ugodnika, i danas suvremen. On nam prije svega poručuje da smo i mi na svoj način izabrani i poslani, ali i da je to naše poslanje, poslanje u naš, a ne njegov svijet i vrijeme. Moramo shvatiti da je prošlo vrijeme Stepinčeve Crkve, koliko god da smo na nju ponosni i za nju Bogu zahvalni, i da živimo u pluralnom društvu, a što znači da naš odnos prema tom društvu nije i ne može biti isti onom koji je bl. Alojzije imao prema totalitarnim sustavima svog vremena. Uspijemo li to ispravno shvatiti, naći ćemo u Stepinčevoj bogatoj duhovnoj baštini propovijedi, govora i misli vrlo suvremene poticaje za promišljanje svoje stvarnosti. Ne možemo ih sada sve analizirati. Možemo tek reći da bi bl. Alojzije, uz svijest da postoje i danas neprijatelji Crkve izvana, kojima bi se opro svojim autentičnim kršćanskim životom, bio još više svjestan i toga da oni nisu krivci za naše probleme, nego da smo za mnoge probleme koji se događaju Crkvi, krivi mi sami, a krivi smo jer nam je vjera bila slaba i mlaka. On je, naime, to uočavao i u svom vremenu. I zato je, bez želje da se bori protiv bilo koga, propitivao savjest svoga vremena i neumorno poticao na promicanje vjere u hrvatskom narodu. Mi ćemo danas lako uprijeti prstom u sekularizam, pa i sekularizaciju, kao na neprijatelje vjere, lako ćemo optužiti diktatura relativizma za moralnu dekadenciju našeg društva i vremena, ali mišljenja sam da bismo zajedno s bl. Alojzijem još više trebali priznati da naš glavni problem nije ništa od toga – totalitarizmi dođu, naprave ono što naprave i prođu, povijest najbolje ocijeni njihov rad – nego da je naš glavni problem to što smo im se mi kršćani prilagodili, što mi nismo živjeli i ne živimo logiku pravednika, onog koji utješen Božjom utjehom tješi druge, onog koji, poput Isusa, bl. Alojzija i brojnih drugih, živi logikom pšeničnog zrna. Uvjeren sam da to, potaknuti primjerom bl. Alojzija, možemo uvidjeti, ali i promijeniti s pouzdanjem u njegov zagovor, kako bismo bili ono što smo pozvani biti, a pozvani smo biti pravednici, oni koji s pouzdanjem u Boga radije trpe i trpeći donose utjehu drugima, nego li druge čine trpjeti, oni koji sljedeći logiku pšeničnog zrna umiru i umirući donose obilat rod. Neka nam bl. Alojzije svojim primjerom bude poticaj, a zagovorom pomoć, da i bude tako!