Članovi duhovnih pokreta, crkvenih društava i molitvenih zajednica s područja Dubrovačke biskupije okupili su se na Duhovski ponedjeljak, blagdan Marije Majke Crkve, 25. svibnja u Dubrovniku na svom godišnjem susretu.
Euharistijsko slavlje u katedrali Gospe Velike predvodio je generalni vikar mons. Ivica Pervan koji je u propovijedi potaknuo okupljene, na temelju čitanja iz Knjige Postanka, na osobno promišljanje o pitanju koje je Bog postavio Adamu: “Gdje si?”
„Jučer smo slavili silazak Duha Svetoga, rođenje Crkve, a danas nam Crkva pokazuje Mariju koja stoji u samom srcu te iste Crkve kao Majka, kao ona koja prati, hrabri, okuplja i moli sa svojom djecom“, napomenuo je generalni vikar.
U obliku zamišljenog dijaloga čovjeka i Boga govorio je nadalje o tome kako se čovjek i dalje skriva od Boga zavodeći često samoga sebe. “Sve želim vidjeti, sve želim čuti, sve probati i sve me to ogoli. Tvoj mi glas u savjesti govori: Što si učinio? Što si rekao? Kako si se ponašao?”, kazao je i nastavio predočavati napasti kojima je čovjek izložen te pada. Pad nije kraj, pa osoba u vjeri nakon toga s nadom promišlja: “Ne mogu ostati u blatu. I ne mogu živjeti bez tebe. Više nego meni do sebe, tebi je stalo do mene. Svoju si ruku ispružio da me podigneš, od svega oslobodiš, kako bi me držao uz sebe, kako bi me spasio. Neizmjernu si ljubav očitovao postajući jednim od nas. Po jednoj Evi u svijet uđe grijeh, a po drugoj dođe spasenje.”
Govoreći o prizoru kada Isus na križu daje Ivanu svoju majku Mariju za majku, predvoditelj slavlja je, među ostalim, kazao: „To nisu samo riječi upućene Mariji i Ivanu. To je Isusova oporuka cijeloj Crkvi. U tome trenutku Ivan predstavlja svakoga od nas. Svakoga učenika. Svakoga vjernika. Svaku molitvenu zajednicu. Svaki pokret u Crkvi… Isus nam, dok visi na križu, daje svoju Majku da bude i naša Majka.“
Generalni vikar je također govorio o višestoljetnom čašćenju Marije u hrvatskom narodu, o Mariji kao Kraljici obitelji, njezinoj postojanosti te završio propovijed molitvom Gospi.
Također je podsjetio vjernike kako se na ovaj dan u Dubrovniku slavi spomendan Obrane sv. Vlaha u spomen na noć 1706. godine kada je izgorjela prva crkva sv. Vlaha.
Biskupijski delegat za duhovne pokrete, crkvena društva i molitvene zajednice, katedralni župnik don Marin Lučić na kraju mise je zamolio generalnog vikara, kao izaslanika dubrovačkog biskupa, da zajednicama dâ preporuku za što je potrebno posebno moliti u narednoj godini. Odgovor je bio – za Crkvu.
Prije mise okupljeni vjernici su molili svibanjsku pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Pjevanje je animirao slavljenički tim molitvene zajednice Effatha.
Susret je nastavljen predavanjem br. Dražena Marije Vargaševića i dijecezanske pustinjakinje s. Maje Pavle Bašić na temu „Askeza i mistika u službi nove Pedesetnice“.
Među mislima i poticajima vezanim za temu, s. Maja je pojasnila značenje pustinje koje nije zastarjelo, nego je vrlo aktualno danas za Crkvu i vjernike. Kada je završilo vrijeme progona Crkve i kršćanstvo dobilo slobodu, već u 4. i 5. stoljeću vjernici su odlazili u pustinje radikalno živjeti evanđelje, tražeći što je volja Božja jer je duh svijeta protivan Bogu. Pustinjski oci i pustinjske majke živjeli su pustinjaštvo kroz molitvu i pokoru. „Pustinja nije bijeg od svijeta, nego odmak od svijeta kao ulazak u konfrontaciju s duhom svijeta“, pojasnila je s. Maja dodajući kako je pustinja duhovni boj za kraljevstvo Božje. Pustinja je duboka biblijska stvarnost. Ona nije samo za neke, nego za sve. U pustinji se gube lažne sigurnosti i oslonci te se ulazi u nutarnju slobodu.
Nastavljajući promišljanje o temi, brat Vargašević je uvodno govorio o Gospodinu kao Kralju svemira prema psalmu koji je pročitao. Spominjući teret gomile grijeha proisteklih iz nepriznavanja Božjeg gospodstva, pomoću kojih su otvorena vrata nečistim silama da ljude tlače, sišu im život i uništavaju im radost, predavač je govorio o kajanju kao jednoj dimenziji askeze, koje podrazumijeva povjerenje i strah Božji. Naglasio je važnost viđenja činjeničnog stanja bez uljepšavanja jer bez istine nema oslobođenja. „Mi moramo gledati stvarnosti u oči i priznati da se nalazimo u kolektivnoj tamnoj noći“, kazao je br. Vargašević objasnivši kako duhovni učitelji tamnu noć razumiju kao poseban dar koji Bog pripušta u život osobe ili ljudskih odnosa zato što ima povjerenja u one koje želi kroz to provesti. Koliko je noć veća, toliko je i milost Božja veća, dodao je. Iznio je također neka svoja osobna viđenja života Crkve i društva te govorio o putu povratka Božjem kraljevstvu sa žarom nove Pedesetnice.
Na kraju susreta predstavljene su zajednice koje su sudjelovale na susretu te su članovi pokreta, zajednica i društava nastavili neformalno druženje u predvorju dvorane.
Angelina Tadić
