Slaveći svece zaštitnike, u opasnosti smo da na njih gledamo samo kao one koji zaslužuju naše divljenje, ali ne i naše slijeđenje jer ih, takve kakvi su, nije moguće slijediti. Istina je drugačija. “Sveci su – istaknuo je svojevremeno bl. Ivan Pavao II. – među nama, oni pripadaju našoj obitelji, a mi njihovoj.” Oni su ljudi kao i mi. Ono što ih čini svecima je usklađenost njihovog života sa životom Isusa Krista i zahtjevima njegovog evanđelja. Zato kroz sveca u njima možemo “otkrili sveca u nama“. I zato su oni, kako dalje ističe blaženik, “znak povjerenja u mogućnost svakog od nas” jer “Bog nije naviknut gubiti u suočavanju s ljudskom krhkošću“.
Što u ozračju ovoga poziva na svetost, nama danas u ovom vremenu i na ovom prostoru koji je, pred više od devetsto godina, bio i njegov životni prostor, poručuje čovjek i svetac, sv. Ivan Trogirski?
Uvjeren sam da on, uz onaj zagovor u svakodnevnim potrebama o kojima progovaraju legende povezane uz njegov život ili o kojima pjevaju pjesme, poput one koja ga moli da „providi … lipega mladića“, u ovom vremenu, svoju mjesnu Crkvu, makar se ona nije održala kao samostalna biskupija, i s njom svakog onog tko u njemu prepoznaje sveca, zajedno s papom Franjom poziva na obnovu, kao što je, kao gorljivi promicatelj grgurovske obnove, on to činio u svom vremenu, u zajedništvu s papom Grgurom VII. i njegovim nasljednicima. Iako je grgurovska obnova oslobađajući se jednog balasta – uz neautentični život svećenika i redovnika to je osobito bio velik upliv svjetovne vlasti na crkvena pitanja – stvorila jedan drugi balast, balast moći, koji je s vremenom sa sobom donio neke nove oblike neautentičnog svećeničkog i redovničkog života i klerikalizam koji nas je nerijetko otuđio od onih kojima smo poslani, ipak su te dvije obnove vrlo slične. Njihova sličnost je u tome što je i papi Grguru VII. i papi Franji stalo do toga da se iz Crkve ukloni sve ono što kompromitira i ometa širenje radosne poruke evanđelja o Bogu. Papa Grgur VII. je takvu Crkvu prepoznavao u snažnoj i moćnoj Crkvi, mogli bismo je usporediti s kraljevskim dvorcem koji se izdiže iznad svih drugih dvoraca, koja će svojom moću koja se izdiže nad drugima i dobrim klerom odgovoriti izazovima koje je u njegovom vremenu pred Crkvu stavila dužnost propovijedanja evanđelja, dok papa Franjo, na tragu one obnove Crkve koja je započela prije pedeset godina s papom bl. Ivanom XXIII. i Drugim vatikanskim koncilom kojeg se osobito spominjemo u Godini vjere koju ćemo završiti za nešto više od tjedan dana, takvu Crkvu prepoznaje u Crkvi oslobođenoj svake moći, Crkvi slabih i poniznih, kojoj je najbolja slika ona koju je on sam nedavno upotrijebio u jednom intervjuu, a to je slika poljske bolnice kojoj je temeljno poslanje vidati rane, liječiti, grijati srca, biti blizu čovjeka našeg vremena, navješćujući mu spasenje koje se dogodilo u Isusu Kristu.
Osim ovog poziva na obnovu, koji je jednako suvremen danas kao i jučer, sv. Ivan Trogirski bi svoju mjesnu Crkvu, a s njom i sve one koji su u njemu prepoznali čovjeka iznimnih ljudskih i svetačkih osobina, pozvao na izgradnju mira kojemu je simbol njegova golubica, posredujući između onih koji su zavađeni da se izmire, ali i pozivajući nas sve zajedno na zalaganje za pravdu i zaštitu ljudskih života pred svim i svakim tko ih ugrožava. Ovo nas, htjeli mi to ili ne, dovodi do jedne druge teme koja ovih posljednjih mjeseci unosi veliki nemir u naše društvo i koja nas sve više dijeli, a to je tema referenduma i referendumskog pitanja: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” Ne bojte se! Neću vam sugerirati što ćete odgovoriti na referendumsko pitanje. Znam da to nije potrebno i da vi i bez mene znadete što ćete zaokružiti. Htio bih se ipak, ovako naglas, upitati što bi onaj koji je, živeći u vrlo burnom vremenu uspona i pada hrvatskog kraljevstva, spasio ovaj grad od prijetnje uništenjem hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana i dobio naziv mirotvorca, rekao nama u ovoj našoj situaciji koja nas bespotrebno dijeli i zavađa? Vjerujem da bi onima koji iskrivljuju referendumsko pitanje, kojim se želi zaštiti temeljnu društvenu zajednicu i koje nije usmjereno ni protiv koga, objasnio da je vrijednost koju se tim pitanjem želi zaštititi nije stvar ove ili one vjere, niti su načela koja se štite podložna ovom ili onom zakonodavstvu, nego su nešto što je upisano „u samu čovjekovu narav, spoznatljiva su razumom te su dakle zajednička svim ljudima“ (Benedikt XVI.). Premda bi ga čudilo, kao i sve ljude njegovog vremena, pa i većinu ljudi našeg vremena, što o tome uopće mora raspravljati jer su stvari po sebi jasne – moramo mu reći da nažalost nisu – sigurno bi nas sve zajedno podsjetio i na to da su, ne uspijemo li spasiti obitelj, jer obitelj je ugrožena i nju se želi zaštiti, ugrožena i djeca i njihovo pravo na normalan odgoj i rast uz oca i majku, a s djecom i naša budućnost. Rekao bi im, a s njima im svima nama, da bez obnove obitelji, koja se temelji na braku jednog muškarca i jedne žene otvorenih potomstvu i koja ima pravo i dužnost odgajati vlastitu djecu u skladu s vlastitim vjerskim uvjerenjima i u skladu s vlastitim vrijednosnim sustavom, a koja nije samo ugrožena izvana nego i iznutra – mnoge obitelji, a mislim da u ovim raspravama ovo previše zaboravljamo, vrve neslogom, u mnogim obiteljima ima nasilja, mnoge obitelji uopće ne odgajaju svoju djecu, mnoga djeca se ne brinu za svoje stare roditelje, mnoge obitelji su ekonomski ugrožene i bore se kako će spojiti kraj s krajem i sl. – nije moguće niti postići trajan mir, da neće biti moguće nadilaženje rana rata koje su još svježe i koje smo bespotrebno ponovo rasplamsali nepotrebnim tenzijama, niti će biti moguće imati ekonomski rast i razvoj o kojemu stalno govorimo, jer ga umjesto na potrebi darivanja samih sebe – što se osobito očituje u otvorenosti životu – i razvoja vlastitih intelektualnih sposobnosti i vlastite poduzetnosti, temeljimo na krivim postavkama ekonomskog rasta na štetu „uloge države i mreža solidarnosti civilnog društva, kao i socijalnih prava i dužnosti“ (Benedikt XVI.).
Još više od toga da upozori one koji iskrvljuju istinu i kojima smeta slobodno izraženo mišljenje stanovnika ove zemlje, a koji ga najčešće ne žele čuti i poslušati, sv. Ivan bi se danas obratio onima koji se zalažu za to da to referendumsko pitanje uđe u Hrvatski ustav. Učinio bi to uz poruku da odgovor na to pitanje i bilo koje drugo pitanje koje ćemo postaviti, ne smije postati razlog za ugrožavanje bilo koga u njegovom ljudskom dostojanstvu i njegovim temeljnim ljudskim pravima. Hoćemo li ga mi čuti i poslušati? Nadam se da hoćemo, jer koliko god da smo dužni stati u zaštitu istine i dobra, ne smijemo smetnuti s uma da se zlo pobjeđuje dobrom i da u traženju istine i pravednosti uvijek pred sobom trebamo imati primjer Boga koji ljubi svu svoju djecu, bez obzira na sve naše prirodne i neprirodne podijele i razilaženja. Ovo nećemo i ne možemo postići bez autentičnog kršćanskog života usklađenog s Isusom Kristom i njegovim evanđeljem koje nas uvijek ponovo upozorava da se – makar se moramo truditi oko obrane temeljnih vrijednosti u koje zasigurno ulazi dostojanstvo braka i obitelji – nikad ne smijemo prepustiti moraliziranju, karakterističnom za farizeje Isusovog i svakog vremena, jer će ono od nas još više udaljiti našu braću i sestre. To možemo postići jedino omogućujući im, propovijedanjem i življenjem evanđelja, da u svojoj stvarnosti i na svojim periferijama, susretnu Boga koji ih ljubi i očekuje otvorena srca da mu se vrate jer, kako piše u apostolskom pismu kojim je otvorena Godina vjere: „“Vrata vjere” (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena.“
U sv. Ivanu Trogirskom su njegovi suvremenici prepoznali čovjeka iznimnih vrlina i pastira Crkve koji je, kako bi to rekao papa Franjo, mirisao mirisom ovaca, a što znači da je jako dobro uočavao potrebe onih koji su mu bili povjereni i izazove svoga vremena i da se nije sustezao sav svoj život i sve svoje sposobnosti staviti na raspolaganje onima kojima ga je Bog stavio za čuvara. Devetsto godina kasnije u njemu prepoznajemo iste vrijednosti. Istovremeno nam se nameće i pitanje jesu li i danas mogući takvi ljudi i takvi pastiri, jesu li danas mogući sveci? Promišljanje s početka nam kaže da jesu i da i mi možemo biti, a ja dodajem i moramo biti, takvi ljudi i takvi pastiri, da i mi možemo i moramo biti sveci. Hoćemo li, to sad ovisi isključivo o nama, jer Bog je u Isusu Kristu učinio svoje. Sv. Ivan je htio biti, bio i jest svet. Molimo njegov zagovor da i mi, na svim razinama, hoćemo biti i budemo sveti, a što znači da njegove značajke čovjeka i pastira budu značajke i onih kojima smo mi povjereni i koji se nemaju razloga bojati nas i našeg mišljenja, kao i onih koji su nam povjereni i kojih se ni mi ne smijemo bojati, niti od njih zazirati ili ih odbacivati ako misle drugačije od nas, nego im u ljubavi trebamo služiti navješćujući im evanđelje o Bogu koji ih sve jedno ljubi. Samo tako možemo dokazati da je svetost i danas moguća i da možemo biti sveti i mi i oni jer “Bog nije naviknut gubiti u suočavanju s ljudskom krhkošću.“