Iako je sv. Nikola Tavelić, rođen u ovom gradu i dar Crkvi ovog franjevačkog samostana, prvi službeno proglašeni hrvatski svetac, on se u Hrvatskoj dosta skromno štuje. Ponekad se čak s određenom rezerviranošću promatra, pa i politizira, njegovo mučeništvo i svetost, u stilu da je ono što je učinio bila ludost i onoga da je nama Hrvatima, uvijek vjernima Svetoj Stolici, trebalo dati sveca, a sv. Nikola je u tom trenutku bio najspremniji za tu ulogu. Slični se prijepori, ali i politizacija kanonizacije, doduše u obrnutom smislu, događa i u slučaju kanonizacije najpoznatijeg, pa usuđujem se reći, i najštovanijeg hrvatskog mučenika bl. Alojzija Stepinca. Osobno vjerujem da politika nema veze s kanonizacijama, barem je ne bi smjela imati, nego da se doista, parafraziram kardinala Parolina, sve događa u „Božje vrijeme.“ U slučaju prvog hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića to se „Božje vrijeme“ dogodilo pred gotovo pola stoljeća. Ovogodišnjom smo proslavom započeli slavljenje tog jubileja. Istovremeno se nadamo i molimo da se u slučaju bl. Alojzija Stepinca to „Božje vrijeme“ dogoditi u što skorije vrijeme. No vratimo se sv. Nikoli Taveliću i njegovom mučeništvu.
Nama koji smo odgojeni u duhu Drugog vatikanskog sabora i njegovog pogleda na međureligijski dijalog, doista čudno izgledaju okolnosti u kojima je sv. Nikola s franjevačkom subraćom podnio mučeništvo. Ali pažljivom analizom tog mučeništva, onako kako nam ga je predstavio bl. Pavao VI., u tom mučeništvu možemo međutim lako moći uočiti sva osnovna obilježja kršćanskog mučeništva. Naime, nakon što su se sami osvjedočili u vrijednost kršćanske vjere oni su se, govorio je bl. Pavao VI., „vođeni … odlukom … da služe dobru nevjernika (uputili) k najvećoj muslimanskoj džamiji, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do … kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. … Ušavši u kuću … sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojemu treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, što više da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kako su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. … Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su bili odvedeni pred građanski sud (gdje) su izjavili (ponovo) da je Krist Sin Božji.“
Iz iznesenog jasno proizlazi da sv. Nikola sa svojom franjevačkom subraćom nije došao pred Omarovu džamiju iz oholosti ili zbog provokacije… nego ponizno i zbog osobnog uvjerenje da je to što čini za „dobro nevjernika“, odnosno za dobro onih kojima propovijeda i koje, jer im želi dobro, želi upoznati s „uzvišenim i spasonosnim naukom“ Isusa Krista. Zato je njegov čin opravdan. I poželjan. Ipak, to što je sv. Nikola podnio mučeništvo u veoma izazovnom i, naoko, provokativnom pokušaju da o Isusu Kristu progovori muslimanima, može ostaviti dojam sličnost njegovog mučeništva sa suvremenim islamskim mučeništvom, koje je zapravo terorizam i zločin. To mi se čini opravdanim za kratku usporedbu, ali i isticanje bitne razlike između kršćanskog mučeništva sv. Nikole i onih koje radikalizirani islamski krugovi smatraju mučenicama. U islamu je „mučenik (šehid) onaj tko je dao život za širenje vjere (džihad), i takav musliman ide u raj“ (Hrvatska enciklopedija). To, nažalost, kod suvremenih islamskih terorista, vjerujem protivno pravom tumačenju islama, uključuje mržnju prema drugima i oduzimanje njihovih života, ali i života nevinih ljudi, muškaraca i žena. Oni su sijači mržnje, kojima je namjera ubiti druge, ne birajući tko su oni, kojeg su spola, dobi, rase, nacionalnosti, vjere… Vlastita im smrti je tek posljedica. Za razliku od njih, u kršćanstvu mučenik ne umire za nešto, pa ni za širenje svoje vjere, nego umire slijedeći zahtjevni put ljubavi Isusa Krista koji je taj zahtjevni put prošao prije njega. Kršćanski mučenik je ustrajni svjedok ljubavi koji nikad ne čine nasilje, nego ga uvijek podnosi. On nikad ne oduzima živote drugih, nego uvijek svoj vlastit život daruje iz ljubavi za druge. Sv. Nikola i njegova subraća, čuli smo, bijahu „vođeni … odlukom … da služe dobru nevjernika“ i do kraja su tvrdili „da je Krist Sin Božji.“
Evo zašto se divimo kršćanskim mučenicima! I zašto ih slavimo! No nije se dovoljno samo diviti mučenicima i slaviti ih. Njihova proslava je i poziv na nasljedovanje. „Sveci su znak mogućnosti svakog od nas“, govorio je sv. Ivan Pavao II., papa. Kako nasljedovati sv. Nikolu Tavelića i njegove drugove mučenike, ne u Jeruzalemu 14. st., nego u Šibeniku i Hrvatskoj 21. stoljeća? Zacijelo to ne možemo i ne smijemo učiniti tako što ćemo otići u Omarovu ili bili koju drugu džamiju. Nećemo to učiniti niti tako što ćemo priječiti islamskim vjernicima ostvarenje njihovih vjerničkih prava, kao ni neprimjerenim komentarima na račun muslimanskih izbjeglica koji, u velikoj većini, ne žele drugo doli malo mira i boljeg života za sebe i svoje obitelji. Kad bismo to činili, to ne bi bio navještaj evanđelja Isusa Krista i znak da smo vođeni brigom za njihovo dobro. Dapače, to bi bila izdaja Isusa Krista i njegovog evanđelja. Možemo, međutim, to činiti dosljednim življenjem u našem svakodnevnom životu i životnim okolnostima istih onih kršćanskih vrijednosti za koje su mučenici dali život. To je jednini kršćanski odgovor na sve izazove pred kojima se nalazimo, a izazovi koji se nalaze pred nama kršćanima ovog povijesnog trenutka su doista veliki. Jedan od njih su i izbjeglice. Pozvani smo to činiti u okvirima vlastite obitelji i vlastitih kršćanskih zajednica, ali smo pozvani također to činiti u svijetu i društvu u kojima živimo, koji su za nas današnje kršćane često i Omarova džamija i kadija koji nas sudi i osuđuje. Tom smo svijetu i društvu dužni govoriti, riječima i još više vlastitim životom, „o uzvišenom spasonosnom Kristovom nauku.“ Ne smijemo to činiti iz oholosti, kao da smo veći od drugih, ili zbog provokacije, kao da su oni od nas nevrjedniji, nego uvijek ponizno, vođeni iskrenom željom da služimo dobru drugih. Mi biskupi i svećenici smo to pozvani činiti na „klerički način“, a vi vjernici na „laički način“. Želim u ovom trenutku odati priznanje brojnim udrugama civilnog društva, poput 40 dana za život, Pokreta za život i obitelj, U ime obitelji, Vigilare, SKAC-u…, kao i Isusovačkoj služni za izbjeglice i drugima koji savjesno vrše svoje kršćansko poslanje u Crkvi i svijetu, ali pojedincima, osobito u svijetu znanosti, kulture, politike i medija, svima onima koji na „laički način“, izlažući se na način dostojan mučenika, često izrugani i oblaćeni, nerijetko nedovoljno shvaćeni i od nas, i klerika i laika u Crkvi, čine velike napore u zauzimanju za život od začeća do prirodne smrti, za dostojanstvo braka i obitelji, za prava obespravljenih, izbjeglica, siromašnih, žrtava nasilja, za dostojanstvo čovjeka, za javno promicanje kršćanskih vrijednosti… Istovremeno upozoravam sve nas da se Isusa Krista i na „klerički“ i na „laički“ način navješćuje i brani samo poniznošću i nesebičnom ljubavlju prema svima, onakvom ljubavlju kakvom je on, Krist, ljubio nas, do smrti, smrti na križu.
Ako nam se taj naš poziv biti privatno i javno svjedoci Isus Krista u poniznosti i ljubavi čini preteškim, sjetimo se sv. Nikole Tavelića, njegovog mučeništva, ali i njegove nebeske proslave koju je i službena Crkva priznala kad ga je proglasila svetim. Sjetimo se i utješnih riječi današnje liturgije koje su i njemu bile nadahnuće, a svojom se porukom odnose i na nas, o tome da su, kako nas uči Knjiga Mudrosti, „duše pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“ i da se „očima bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru.“ I onih riječi sv. Pavla u Poslanici Rimljanima o Bogu koji opravdava i Isusu Kristu koji „umrije, štoviše i uskrsnu, on je zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas“ i čini da nas „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ No ipak, najvažnije od svega je biti svjesni, a sve te lijepe svetopisamske riječi nas žele u tome ohrabriti, da biti kršćanin znači ići za Isusom Kristom. A za njim, kako nas uči današnji evanđeoski ulomak, ide samo onaj tko se u ljubavi odriče „samoga sebe (i) danomice uzima svoj križ“, odnosno onaj tko iz ljubavi prema Bogu i braći gubi svoj život da bi spasio živote drugih. Ovo izgubiti život za druge, u sebi uključuje i ono temeljno kršćansko poslanje i poslanje Crkve, a to je navještaj „da je Krist Sin Božji“, što u konačnici znači biti mučenik, odnosno svjedok.