Sv. Petar, nekoć Šimun, izabran kao temelj je onaj kojega je Isus izabrao i pozvao da bude prvi pastir njegovog stada, ali i onaj koji je tri puta zatajio Krista i koji treba, nakon što dođe k sebi, utvrditi svoju braću u vjeri javno svjedočeći Krista riječju i životom, sve do mučeničke smrti. U njegovoj osobi i u osobama njegovih nasljednika na stolici Rimskih biskupa – sada je to papa Franjo – nalazi se vidljivi temelj jedinstva i zajedništva Crkve u vjeri i ljubavi.
Sv. Pavao, nekad Savao, progonitelj Crkve i Isusa Krista, ubojica prvomučenika Stjepana, pridružen apostolskom zboru od samog Krista na putu prema Damasku u koji je išao kako bi uhitio Kristove sljedbenike da ih „okovane (dovede) u Jeruzalem da se kazne“, izabrano oruđe za ponijeti Kristovo ime među narode, najveći navjestitelj radosne vijesti svih vremena.
Ova dvojica ljudi u mnogim stvarima bijahu različiti jer jedan je Krista slijedio od početka, drugi ga je upoznao tek naknadno, jedan je bio obični priprost ribar, a drugi učeni farizej, jedan obični seljak, drugi rimski građanin itd. Uz sve ove razlike u jednom bijahu slični, a to je da im se obojici objavio Isus Krist kojega su zavoljeli više od bilo koga ili čega drugoga, čak i od samih sebe i svog života, a što su obojica potvrdi plodnim misionarskim životom i nadasve mučeništvom podnesenim u Rimu za Neronovog progona. Sv. Petar i Pavao nam ne mogu biti primjer po svojim različitostima, ali mogu po svojoj sličnosti. I mi smo različiti, s različitim službama, putovima, karakterima, obiteljskim situacijama, inteligencijom, školovanjem itd., ali smo i isti po tome što se i nama po krštenju objavio Isus Krist kojemu konačno trebamo povjerovati i početi ga poput Petra i Pavla slijediti i ljubiti iznad svega. U tome nam može, čini mi se, pomoći osobito današnje evanđelje i svojevrstan ispit sebe samih nad tim evanđeljem i Isusovim pitanjima koja nisu upućena samo učenicima onog povijesnog trenutka, nego i učenicima svih kršćanskih vremena.
U ono vrijeme o kojem govori današnje evanđelje Isusov javni nastup (govor i čuda) o njemu je raširio glas. Neki su u njemu vidjeli čudaka, a većina jednog od proroka koji diže svoj glas, sličnih SZ prorocima (Iliji, Jeremiji i sl.), posvješćuje potrebu ozbiljnijeg i vjernijeg odnosa s Bogom. Neki su ga čak, zbog čuda, smatrali uskrsnulim Ivanom Krstiteljem koji je malo prije tih događaja od Heroda bio uhićen, a zatim i ubijen. Pavao će, u svoje vrijeme, dijeliti farizejsko shvaćanje da je Isus prevarant koji preko svojih sljedbenika muti mir i jedinstvo njegovog naroda i ugrožava jedinstvo starozavjetne vjere u jednoga Boga. Isusu su, u ono vrijeme, sve glasine koje su o njemu kružile bile poznate. Zato i pita svoje učenike: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“, a sve u namjeri da im uputi osobno pitanje: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Odgovor na prvo pitanje različit je jer, kako smo vidjeli, ljudi govore i misle ovo i ono. Odgovor na drugo pitanje sažet je u Petrovoj ispovijesti vjere koja je središnja točka cijelog evanđelja, ali i povijesti koja iza toga slijedi, jer u tom odgovoru nalazi se službeni početak ispovijedanja kršćanske vjere: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga“. Ovim odgovorom prvi put u povijesti Isus iz Nazareta je službeno prepoznat, proglašen i ispovjeđen kao Krist, Mesija, Pomazanik, Sin Božji, onaj koji objavljuje i na zemlji u svojoj osobi ostvaruje onaj plan kojeg Bog ima s ljudima – plan spasenja.
Zbog ove vjere Šimun je postao Petar, Stijena na kojoj će Isus sagraditi Crkvu svoju koju ni vrata paklena neće nadvladati. Na ovoj prvoj Šimunovoj (Petrovoj) ispovijesti vjere bit će, kao na čvrstom temelju, izgrađena vjera svih kršćana u stoljećima koja će doći nakon te ispovijesti, jer ta ispovijest je ono što kršćane i čini kršćanima. Zbog ove vjere Savao će postati Pavao, onaj koji će vrlo brzo na vlastito pitanje: „Tko si Gospodine?“ početi javno „po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji“, a zatim to tako predano i jasno tumačiti živom i pisanom riječju zahvaljujući kojoj je kršćanstvo nadišlo okvire židovske sekte i postalo privlačna poruka ljudima dobre volje svih kultura i vremena.
Mnogi od nas za sebe kažu da su kršćani, a da sebe nismo nikad iskreno upitali što to doista znači. U našem hrvatskom društvu se vrlo visok postotak građana izjašnjava kao katolici i još više kao kršćani. To ne znači da je i društvo u kojem živimo kršćansko društvo. Koliko je ono doista kršćansko i koliko smo mi sami uistinu kršćani, uspjeti ćemo odgovoriti tek kad iskreno odgovorimo ona pitanja na koja su učenici trebali odgovoriti Isusu u Cezareji Filipovoj i kad sa svojim odgovorom usporedimo ono što činimo, a što je, priznat ćemo, često sličnije onom što su činili Šimun i Savao, nego Petar i Pavao. U svakom slučaju, kao što je Isus onda pitao njih, tako on to, kroz evanđelje koje smo čuli, pita i nas: „Što ljudi kažu tko je Sin Čovječji?“, ali i „A vi, što vi kažete tko sam ja?“
Na prvo pitanje čuli bismo najrazličitije odgovore. Ako bi smo se samo ograničili na ‘glasine’ koje se šire o njemu, onda bi smo mogli reći kako ga se smatra utemeljiteljem nekakve organizacije koja gleda samo sebe, a ne vidi bijedu i probleme drugih, organizacije koja je svojim svećenicima dala ‘dobre’ plaće, a usput običnim vjernicima nameće veća davanja, organizacije koja gradi velebne crkve itd. Uz ova negativna mišljenja tek se povremeno čuju i drugačiji glasovi o Isusu i njegovoj Crkvi i dobru kojeg čini u ovom svijetu i vremenu, ali ti glasovi su nekako tihi, stidljivi. Zašto? Ne znam! Možda zbog toga što to nekome odgovara. Ipak tješi nas što je Crkva utemeljena na Petru, Stijeni i vrata paklena neće je nadvladati. I raduje me što da papa Franjo uspijeva prenijeti u javnost drugačiji glas o Isusu od onoga koji je inače uobičajen. Budemo li slijedili njegova usmjerenja i nama će se to češće događati nego je to bilo do sada jer ćemo uspjeti svijetu pokazati pravu bit Crkve i istinsko lice Isusa Krista.
Da bi se to dogodilo za nas je, uostalom kao i za apostole, važnije od ovog prvog pitanja drugo pitanje koje glasi: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Da, uistinu tko je Isus za nas, za mene? O odgovoru na to pitanje često ovisi i ono što drugi misle o tome tko je on. Nemojmo na ovo pitanje odgovarati previše brzo, nemojmo se služiti uobičajenim formulama, onim naučenim na vjeronauku. Lako je reći ono što ispovijedamo u Vjerovanju. „Vjerujem … u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega … koji je … sišao s nebesa i utjelovio se …“ Ali, što s tim i što zatim? Što činimo s tim riječima kad smo izvan crkve, u svojoj obitelji, na radnom mjestu, u susretu s kolegama i prijateljima, s drugim ljudima, osobito s onima na rubu Crkve i društva, onima na periferijama?
Tko je za mene Isus Krist? Što on uistinu znači za moj život, moju svakodnevnicu i moj pogled na ljudsko postojanje uopće? Razmislimo dobro što ćemo reći. I zamolimo Gospodina da nas prosvijetli i učvrsti u vjeri koju je utemeljio na Petru i širio svijetom u Pavlu, da bismo živeći tu vjeru u svim svojim odnosima i mi na kraju života zajedno s njima mogli moći reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. … Pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac (kome) slava u vijeke vjekova. Amen!“