U Zakoniku kanoskog prava čitamo da je „župa … određena zajednica vjernika trajno uspostavljena u partikularnoj Crkvi, za koju je pastirska briga, pod vlašću dijecezanskog biskupa, povjerena župniku kao njezinom vlastitom pastiru“ (kan. 515, § 1). Župa, dakle, nije prvenstveno točno omeđeni teritorij, nego je prije svega, zajednica vjernika. To je prvi i najvažniji, konstitutivni element župe. Tom elementu potrebno je dodati i drugi važni konstitutivni element, a to je župnik, pastir koji pod vlašću dijecezanskog biskupa o župi vodi pastoralnu brigu.
Kao zajednica s vlastitim pastirom, župa je skupina braće i sestara, Božja obitelj, mjesto očitovanja Crkve, zajednica zajednica, euharistijska zajednica, zajednica onih koji su poslani navješćivati i ostvarivati radosnu vijest, zajednica koju čine različiti ljudi i različite službe, zajednica koja svojim navjestiteljskim, odgojno-obrazovnim, socijalno-karitativnim i kulturno-društvenim djelovanjem, pridonosi izgradnji Crkva, ali i izgradnji društva po vjernicima koji nisu samo članovi Crkve nego su također članovi društvene zajednice. Ovome možemo dodati ono što o župi kaže papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (Radost evanđelja), a on ističe da je „župa … prisutnost Crkve na nekom teritoriju, mjesto na kojemu se sluša Božja riječ, mjesto rasta u kršćanskom životu, mjesto dijaloga, navještaja, velikodušne ljubavi, klanjanja i slavljenja. Župa, svojim djelovanjem, potiče i odgaja svoje članove da budu evangelizatori. To je zajednica zajednica, svetište gdje žedni dolaze piti da nastave svoj put, i središte iz kojega se stalno šalju misionari.“
Pokušavamo li o župi progovoriti u svjetlu današnjih liturgijskih čitanja, onda bismo mogli najprije reći da je to zajednica molitve, dakle zajednica u kojoj svi članovi podržavaju međusobnom svesrdnom molitvom sve članove, a osobito one koji su toga najpotrebniji, ali i zajednica hrabrog svjedočenja u koju su svi koji joj pripadaju i bez obzira na cijenu koju za to moraju platiti pozvani na svoj su način ugraditi svoje sposobnosti. U ovom smislu molitve i svjedočenje životom župa je prilika svim vjernicima da se uključe u život Crkve, da im Crkva prestane biti „oni“, a postane „mi“. To je, zapravo, prilika za ono Pavlovo „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, ali i, u svjetlu današnjeg evanđelja, za druženje s Isusom u zajedništvu braće i sestara, za gledati ga i slušati, s njim razgovarati, pitati ga, ali i odgovarati na njegova pitanja, pa sve do onog trenutka kad će svatko od nas jasno i sebi i drugima, bez straha i s uvjerenjem, moći odgovoriti na Isusovo pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?«
Odgovor na to pitanje za sve nas pripadnice kršćanske zajednice je, u ovom ili onom obliku, uvijek Petrovu ispovijest: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Taj odgovor je naša kršćanska posebnost, ono što nas čini kršćanima. Međutim, koliko god da ovaj Petrov odgovor možemo shvatiti kao odgovor kojim je prvi put u povijesti Isus iz Nazareta službeno prepoznat, proglašen i ispovjeđen kao Krist, Mesija, Pomazanik, Sin Božji, bilo bi važnije, u svjetlu dvaju drugih čitanja i slaveći pedesetu obljetnicu ove župne zajednice koja je stavljena pod zaštitu sv. Petra, ovaj odgovor shvatiti kao odgovor kojim je po prvi put u povijesti netko javno u Isusu prepoznao onoga za kojega se isplati sve riskirati, za kojeg se isplati završiti u zatvoru, biti onaj boj vjere, ma kojemu se u konačnici sebe i svoj život isplati potpuno staviti na raspolaganje. To je novost Petrovog odgovora, koji su i on i Pavao, drugi apostoli, i toliki drugi kroz dvije tisućljetnu povijest Crkve, mnogi im se i danas pridružuju, potvrdili svojom smrću. To je novost Petrova odgovora, koja zapravo nikad ne prestaje biti novost. I zato nije dovoljno znati i govoriti tko je Isus Krist, nego je potrebno dozvoliti Isusu Kristu da zahvati u naš život. I s Isusom u sebi krenuti u radosni navještaj evanđelja. To je temelj na kojemu se izradio veličanstven misionarski zamah prve Crkve kojemu su Petar i pavao glavni protagonisti. To je temelj na kojemu je pedeset godina građena ova župna zajednica, kao i sve druge kršćanske zajednice. To je temelj na kojemu se može i danas dogoditi veličanstven zamah nove evangelizacije, koji za članove ove župne zajednica sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku ne počinje u Africi, nego ovdje na Boninovu.
Da bi se to dogodilo, da bi ova župna zajednica nastavila izgrađivati na tom temelju svoj hod kroz povijest u ostvarenju svrhe svog postojanja i svega onoga što je župa kao zajednica vjernika, potrebno je, kako to ističe papa Franjo u spomenutoj apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium (Radost evanđelja), da i ova župa, koja kao ni druge župe „nije neka prolazna struktura“, u sebi pronađe sposobnost obnavljanja i prilagođavanja, da postane „Crkva sama što živi među kućama svojih sinova i kćeri“, a što pretpostavlja to „da stvarno bude u kontaktu s obiteljima i životom naroda i da ne postane suvišna struktura odijeljena od naroda ili skupina izabranih koji gledaju samo na sebe.“
Da bi, međutim, župa to mogla biti, potrebno je da sa dogodi ne samo obnavljanje njezinih struktura i prilagođavanje, nego i to da se dogodi obraćenje njezinih članova. Što to konkretno znači pomaže nam razumjeti također papa Franjo koji se, polazeći od pročitanih liturgijskih čitanja, na jutrošnjoj misi u čast sv. Petra i Pavla divio hrabrosti apostola i prve kršćanske zajednice, hrabrosti nošenja naprijed djela evangelizacije bez straha za smrt i mučeništvo u određenom društvenom kontekstu poganskog carstva, da bi zatim njihov primjer pretvorio u snažan poziv nama današnjim kršćanima na molitvu, vjeru i svjedočanstvo. Ističem nekoliko misli iz njegove propovijedi.
Najprije je to, u svjetlu prvoga čitanje, poziv na molitvu koji polazi to toga da nijedna kršćanska zajednica, a ja kažem da se to odnosi i na župu, ne može ići naprijed bez potpore ustrajne molitve u kojoj vjernik izražava svoju vjeru i nadu, a Bog preko dara apostola svoju blizinu.
Zatim je to poziv na vjeru, koji nam papa Franjo šalje u svjetlu drugog čitanja, podsjećajući nas na to da sve prolazi, a Bog ostaje. Prošla su kraljevstva, narodi, kulture, nacije, ideologije, moći, a Crkva utemeljena na Kristu, usprkos svim neverama i svim našim grijesima, ostaje vjerna pokladu vjere jer Crkva – ističe papa Franjo – nisu pape, biskupi, svećenici, pa ni sami vjernici, nego samo Krist. Samo onaj tko živi u Kristu promiče i brani Crkvu svetošću života, poput Petra i Pavla. Vjernici su u ime Kristovo uskrsavali mrtve, ozdravljali bolesne, ljubili progonitelje, dokazali da ne postoji sila koje je sposobna pobijediti onoga koji posjeduje snagu vjere.
Konačno, papa Franjo nam upućuje poziv na svjedočenje, ističući primjer Petra i Pavla, ali i drugih Kristovih apostola, koji su u svom zemaljskom životu krvlju oplodili Crkvu, pijući iz kaleža Gospodinovog i postali prijatelji Božji. Crkva ili kršćanin bez svjedočanstva su neplodni, mrtvac koji misli da je živ, osušeno stablo koje ne daje ploda, presušeni zdenac bez vode! Crkva je pobijedila zlo zahvaljujući hrabrom, konkretnom i poniznom svjedočenju svojih sinova. Pobijedila je zlo zahvaljujući uvjerenoj Petrovoj izjavi: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ i Gospodinovom trajnom obećanju koje je uslijedilo.
Braćo i sestre, čestitam ovoj župi pedesetu obljetnicu postojanja. Činim to zahvalan Bogu, ali i svima onima koji su kao članovi ove župne zajednice na različite načine sebe i svoje djelovanje ugradili u tih pedeset godina. Osobito ističem dvojicu župnika ove župe, a to su prvi župnik pok. don Pero Vuletić koji je trajno obilježio ovu župi i trenutni župnik don Ivica Pervan koji joj je ovoj župi svojim djelovanjem dao jednu novu dimenziji, druge svećenike i redovnice koji su djelovali i djeluju u ovoj župi. Želim spomenuti u ozračju zahvalnosti i sve one koji su kao članovi župnih vijeća, zborova, župnih zajednica, čitači, ministranti i sl. doprinosili i doprinos ostvarenju njezinog poslanja. Ovom činu zahvale želim zajedno s papom Franjom i mislima iz njegove današnje homilije, a u svjetlu one potrebe da se ova župna zajednica, kao i druge župne zajednice u našoj biskupiji, prilagodi novim okolnostima da bi mogla biti bliže ljudima, želim pridružiti poziv na ustrajnu molitvu, postojanu vjeru i hrabro svjedočenje, kako ova župa imala ne samo svoju prošlost, nego i radosno življenu sadašnjost i po njoj, a uz milost Božju koja je osigurana onima koji vjeruju, i sigurnu budućnost.