Obitelj koju Bog želi je otvorena obitelj, obitelj koja se kao zajednica uključuje u veće zajednice koje o njoj trebaju voditi brigu, štiti je u njezinom dostojanstvu i pravima, svjesne da tako štite i izgrađuju same sebe, ali i koje ona, obitelj, treba izgrađivati i obogaćivati uključivanjem svoje djece u njihov život i njihovo poslanje, dok sve zajednice i svi ljudi ne stignu do svog konačnog cilja, biti Bogu slični i vidjeti ga kao što jest.
Sveta obitelj, 2018.
Često ističemo da je obitelj privilegirano mjesto odgoja, odnosno da su roditelji najodgovorniji za odgoj vlastite djece. I u pravu smo, koliko god nam to neki ne žele priznati. To da smo u pravu pokazuje stanje našeg društva, a i Crkve, koje je ovakvo kakvo jest. A nije dobro. To je tako zato što je društvo, a na svoj način i Crkva, zaboravilo i zanemarivalo važnost obitelji kao svoje temeljne zajednice, zajednice o kojoj ovisi i njegova budućnost. Nismo obitelj dovoljno cijenili i štitili. I zato su nam mnoge obitelji zakazale. I previše smo vremena gubili na različite ideološke teme i sporedna pitanja koja, nažalost, ponajviše udaraju na obitelj kao osnovnu društvenu i crkvenu zajednicu, a premalo smo se trudili pomoći obitelji u suočavanju s onim unutarnjim izazovima, često izazvanim slabošću članova obitelji i nespremnošću za obiteljsko poslanje. Uočavajući upravo tu unutarnju slabost obitelji koja u njegovo vrijeme nije mogla računati s povoljnim društvenim okruženjem, sv. Pavao u alternativnom drugom čitanju današnjeg blagdana iz Poslanice Kološanima daje važne preporuke. Osim onih uvijek aktualnih poruka o međusobnom pokoravanju, služenju i ne ogorčavaju članova obitelji, osobito mi se čini važnim ponoviti njegov poziv na milostivost, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav i zahvalnost, bez kojih nije moguć obiteljski život, a još manje obiteljski odgoj. No sv. Pavao svemu tome dodaje i još nešto, nešto što su, nažalost mnoge obitelji zaboravile, a bez čega nije lako, možda je i nemoguće, imati išta od nebrojenog. To nešto je riječ Kristova za koju on želi da u svem bogatstvu prebiva u nama, odnosno Kristova prisutnost u nama i našim obiteljima. Usuđujem se reći da je jedan od glavnih razloga među tim unutarnjim razlozima zbog kojih su zakazale mnoge naše katoličke obitelji nedovoljno pouzdanje u milost koje muž i žena, odnosno otac i majka, mogu crpiti iz sakramenta ženidbe, odnosno onog da riječ Kristova, kojeg su pozvali kao trajnog svjedoka i člana svoje obitelji, prebiva u njihovoj obitelji. A on, Krist, može prebivati u obitelji po obiteljskoj molitvi, koje nažalost ima sve manje, i obiteljskom sudjelovanju na nedjeljnim euharistijskim slavljima koje je, opet nažalost, sve rjeđe.
Ovim promišljanjem o važnosti obitelji kao privilegiranom mjestu za odgoj ne želi se reći i da je obitelj isključivo mjesto odgoja djece. Postoje i zajednice u koje je potrebno integrirati vlastito dijete, kako bi ono moglo rasti, razvijati se, susretati druge ljude, učiti da su ti drugi ljudi, nerijetko i drugačiji ljudi, braća i sestre koju treba ljubiti, za koje se treba brinuti, kojima se treba otvoriti, s kojima je potrebno surađivati u izgradnji boljeg društva, Crkve i svijeta. Zato se na one odgojne temelje koje je postavila obitelj, ali i u suradnji s obitelji, u odgoj djece preko svojih ustanova, kao što su predškolske ustanove, škole, župe i sl., uključuje i društvo i Crkva kao šire zajednice. Ove su zajednice, to često zaboravljamo, sastavljene ne samo od pojedinaca, nego i od obiteljskih zajednica kao najosnovnijih i društvenih i crkvenih zajednica. I zato se, jer to zaboravljamo, nedovoljno brinemo za obitelji.
Važna je ova otvorenost obitelji i suradnja obitelj s drugima kad je riječ o odgoju vlastite djece jer se samo tako obitelj uspijeva oduprijeti jednoj drugoj opasnosti, koja je također vrlo prisutna, a ta opasnost je zatvaranja u svijet uskih osjećajnih i krvnih povezanosti i interesa koji vide samo sebe, a ignoriraju druge. Otvarajući se drugim, većim zajednicama i surađujući s njima, obitelj omogućuje svojemu djetetu proširiti obzore i otvori se drugim ljudima, ali i onom poslanju koje Bog ima s njim. O ovom odvajanju danas nam na svoj način govori ulomak iz Prve knjige o Samuelu koji nam je ponuđen kao prvo čitanje u kojemu svjedočimo Aninom daru vlastitog sina Samuela, kojeg prepoznaje kao dar, Bogu i njegovom poslanju te evanđelje, koje nam prenosi događaj iz Isusovog djetinjstva kad je on po prvi put svojima dao do znanja da njegovo poslanje nadilazi poslanje vlastite obitelji i da je povezano s Ocem i onim poslanjem koje on ima s njim. Oba ova događaja šalju važnu poruku svim roditeljima, a ta poruka je poruka da im je njihovo dijete samo privremeno povjereno. Svako dijete je veličanstveni dar koji bi roditelji – koji po tom daru postaju obitelji – trebali prihvatiti kao dar. Dar je to koji je dan nama, ali nije dan za nas, nego za druge, za novu obitelj kad za to dođe vrijeme, ali i za širu crkvenu i društvenu zajednicu, svijet i vrijeme, odnosno ono poslanje koje Bog ima s konkretnom ljudskom osobom, a Bog sa svakim ima svoj plan.
Iako mu je bilo vrlo stalo do obiteljske zajednice i želio se utjeloviti u konkretnoj ljudskoj obitelji koju mi vidimo kao uzor svake obitelji i zovemo Sveta obitelj, Isus ipak, zbog tog plana koji Bog ima s njim i sa svakim od nas, a koji nadilazi konkretnu obitelj iz koje smo potekli i koja je imala zadaću samo osposobiti nas da se možemo otvoriti tom planu, odbacuje obiteljsku isključivost i promiče otvorenost i drugim zajednicama, dapače svim ljudima. Događaj koji nam prenosi današnji evanđeoski ulomak i odgovor roditeljima je znak tog njegovog odbacivanja obiteljske isključivosti i promicanja otvorenosti širim zajednicama, u konkretnom slučaju se radilo i o religioznoj i o nacionalnoj zajednici, koja će svoj kasniji odjek pronaći u njegovoj opredijeljenosti za bolesne i siromašne, grešne i slabe – to će biti razlog novog nesporazuma s vlastitom obitelji – a nastaviti se sve do otvorenosti svim ljudima i narodima – kroz poslanje koje je kao uskrsnuli Gospodin dao svojim učenicima i koje će zato postati i izvor sukoba s pripadnicima njegovog vlastitog naroda – koje želi u Crkvi i po Crkvi uvrstiti u svoju obitelj.
Obitelj koju Bog želi je dakle otvorena obitelj, obitelj koja se kao zajednica uključuje u veće zajednice koje o njoj trebaju voditi brigu, štiti je u njezinom dostojanstvu i pravima, svjesne da tako štite i izgrađuju same sebe, ali i koje ona, obitelj, treba izgrađivati i obogaćivati uključivanjem svoje djece u njihov život i njihovo poslanje, dok sve zajednice i svi ljudi ne stignu do svog konačnog cilja. Za društvenu zajednicu taj cilj je funkcioniranje konkretnog društva, kako bi svi njegovi članovi mogli imati dostojanstven i miran život. Za katoličke obitelji i Crkvu postoji i dugoročniji cilj. Taj je cilj zajedništvo svih u velikoj Božjoj obitelji spašenih. O tome na svoj način govori ulomak iz Prve poslanice sv. Ivana apostola koje nam liturgija ove godine nudi kao drugo čitanje, a u kojemu nas on podsjeća da smo već sada djeca Božja, ali i upućuje prema budućem očitovanju toga što već jesmo, jer tad ćemo, kad se to i konačno očituje – to je cilj katoličkih obitelji za svoje članove i cilj Crkve za sve ljude – biti Bogu slični jer, kaže on, vidjet ćemo ga kao što jest.
Možda nam ova poruka može pomoći i u razmišljanju o drugoj temi današnje nedjelje koju obilježavamo i kao Dan iseljenika, a ta tema su iseljenici. Ta je tema za naš narod aktualna već više od jednog stoljeća, a danas dobiva dodatno na važnosti zbog novog iseljeničkog vala koji našem narodu prijeti potpunim demografskim izumiranjem. No možda bismo i to trebamo gledati u kontekstu nužnog odvajanja, da bi se ostvario onaj plan koji Bog ima s nama. Teško je, gledano samo iz naše perspektive, u ovom što se događa doista prepoznati Božji plan. Ali mi katolici to trebamo gledati šire, katolički. Proširujući svoj pogled tako nećemo vidjeti samo svoje uske nacionalne interese i ono što smo u tom smislu izgubili, nego ćemo gledati šire i radovati se i onome što su drugi narodi i druge Crkve dobili. A s našim su iseljenicima, svjedok sam i osobno toga, doista puno dobili. Možemo se nadati da je to, kako sam nedavno rekao našim iseljenicima u Kanadi, i zbog nas koji smo ostali u domovini, kako bi se oni koji su otišli možda jednom vratili, osobno ili u svojim potomcima, da nas podsjete na one vrijednosti koje su sa sobom ponijeli i da nam donesu nove vrijednosti koje su stekli, osobito radnu disciplinu te pravnu i društvenu sigurnost, koje nam u našem hrvatskom društvu tako nedostaju i koje su, na svoj način, i razlog što mnogi odlaze. No ako se to i ne dogodi, ako se i ne vrate, ostaje nada one vječne budućnosti, nada koja ne umire i koja nas uvijek i ponovo poziva da s vjerom svoji život pretvorimo u odziv na onaj temeljni poziv koji smo od Boga dobili i koji nas sve vodi u vječno zajedništvo Božje nebeske obitelji.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1156
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3747