Donosimo transkript propovijedi dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića hodočasnicima u Svetoj Zemlji na misi slavljenoj u utorak, 15. studenog, posljednjeg dana Biskupijskog hodočašća (8.-15.12.2016.) i fotografije Siniše Hančića.
* * *
Draga braćo i sestre,
Evo nas na kraju našeg biskupijskog hodočašća, kojem su se pridružili i neki iz drugih biskupija, u Svetu Zemlju u Godini sv. Vlaha i Godini milosrđa. I jedna i druga godina su pri samom kraju.
Mi ćemo u nedjelju navečer u našoj Dubrovačkoj biskupiji – čak i poslije Svetog Oca koji će to napraviti prijepodne – zaključiti Godinu milosrđa i Godinu sv. Vlaha.
Ovo hodočašće bi trebalo biti vrhunac te naše godine ne samo za nas nego i za cijelu našu biskupiju koju smo sa sobom u molitvama ponijeli na ovo hodočašće i koja nas je pratila svojim molitvama na ovom našem hodočašću.
Važna je ova povezanost nas i njih jer njihova molitva za nas, a onda i naše nošenje njih u ovo hodočašće, omogućilo je dvije stvari.
Njihova molitva nama je omogućila izvanredne stvari. Omogućila nam je da se možemo vratiti 2000 godina unatrag i hodati ovom Svetom Zemljom zajedno s Isusom Kristom. I doista, htio bih da se u ozračju povratka kratko prisjetimo pojedinih trenutaka ovog našeg hodočašća. Htio bih da u tom prisjećanju sebe stavimo u ulogu apostola, njegovih bliskih učenika, a upravo u toj ulozi smo bili na ovom hodočašću.
Isus nas je po dolasku u Tel Aviv pronašao i pridružio nam se, krenuo je s nama na put, izabrao nas je između svih ostalih 75 tisuća katolika iz naše biskupije i doveo nas ovdje da tjedan dana budemo s njime. Da s njim živimo, njega slušamo, njega promatramo, od njega učimo i da se na njemu nadahnjujemo.
Poveo nas je zajedno sa sobom, kao što je to vjerojatno prije dvije tisuće godina činio sa svojim učenicima, u Nazaret, pokazao nam je kuću svoje majke u kojoj se utjelovio, u kojem je ona rekla svoj: Neka mi bude. Pokazao nam je i svoju kuću i svoju majku, vratio nam je uspomenu i na svog poočima Josipa, družili smo se s njim u njegovoj kući.
A onda nas je poveo u Galileju u kojoj nam je iznio najtemeljnije istine, srž svoga evanđelja. Sjetimo se različitih trenutaka, a osobito sebi posvijestimo njegov govor na Gori, njegova blaženstva koja su srce Evanđelja, koja su Evanđelje u malom, koja su njegova slika i njegov opis, ali koja bi trebala iz dana u dan postajati i slika nas kao kršćana, od prvog do posljednjeg.
Dužili smo se s njim na Jordanu, otišli smo s njim u pustinju, došli smo s njim u Jeruzalem i prošli nekim dijelovima njegove patnje, muke, vratili se zajedno s njime u Betlehem. A prije toga u mjesto rođenja njegovog preteče kako bismo i mi bili na svoj način preteče. I onda smo se ponovo vratili ovdje u Jeruzalem da bismo došli na ono središnje mjesto koje je cilj svakog hodočašća, ali i polazište navještaja Evanđelja Isusa Krista koje polazi od uskrsnuća svakog kršćanina.
Htio bih upravo u ovom ozračju značenja cilja i polazišta prepoznati ovo što se dogodilo, a o čemu nam je progovorilo današnje evanđelje, kao nešto što se dogodilo i događa se u nama danas.
* * *
„Prvog dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrča stoga i dođe Šimunu Petru i drugom učeniku koga je Isus ljubio, pa su i oni zajedno s njom došli i ušli u grob“.
Evo to se jutros dogodilo. Mi svećenici smo zajedno sa sestrama jutros bili i Marija Magdalena – vidjeli smo i dosta drugih Marija Magdalena, čak pomalo ožalošćenih oko groba – ušli smo u grob i našli da je grob prazan. I od tog praznog groba i susreta sa živim Isusom u tom praznom grobu – jer smo u njemu slavili euharistiju – postali smo novi ljudi, oni koji su susreli Isusa Uskrsloga i koji ga u ovom misnom slavlju žele navijestiti i vama kako bi se i vama dogodio isti taj susret u uskrsno jutro u kojem Isus želi doći do svih onih koji su otvoreni njegovom otajstvu, svih onih koji se nisu zatvorili njegovoj ljubavi, svih onih koji su otvoreni njegovoj milosti i njegovom milosrđu. Ja vjerujem da smo to na svoj način svi mi.
To nam omogućuje da se ono što se dogodilo na jedinstven način Isusu Kristu – njegovo uskrsnuće je jedinstveno i neponovljivo - na naš način dogodi sa svakim od nas.
Kao što je bio cilj ovog našeg hodočašća bio dolazak do tog Isusovog uskrsnuća i naše uvjeravanje u doticaju s praznim grobom da je Isus doista uskrsnuo – jer prazan grob govori o Isusovu uskrsnuću – tako taj prazan grob i to Isusovo uskrsnuće postaje polazište za naše suuskrsnuće zajedno s njime.
Zato nas Pavao poziva: „Ako ste suuskrsli s Kristom…“ – budite novi ljudi. A kako biti novi ljudi? Nemojte tražiti više ono ovozemaljsko, nemojte ostajati u grobu nego tražite ono što je gore.
Bili smo i blizu mjesta Isusova uzašašća, sada je tu džamija. Rečeno nam je da je tu, na Maslinskoj gori, Isus uzašao. Pavao nam kaže: tražite što je gore gdje Krist sjedi zdesna Ocu, za onim gore težite, ne za zemaljskim.
Jer i mi smo umrli. Ulazak u Isusov grob je za nas bio umiranje sebi da bismo s Isusom Kristom mogli uskrsnuti na nov život. Koji život? Vraćam se u Galileju na Brdo Blaženstava – život blaženstava. I ono prvo blaženstvo, koje je temelj svih drugih, i ono središnje koje nas je povelo na ovo hodočašće: „Blago milosrdnima jer će zadobiti milosrđe…“.
I to je onda onaj drugi dio, ono što bismo mi trebali ponijeti sa sobom, i uzvratiti onima koji su nas pratili svojim molitvama i omogućili nam da mi možemo doživjeti ovo iskustvo. To je ono poslanje, o čemu govori Petar u Jeruzalemu nakon uskrsnuća, na nekom mjestu poput ovog, vjerojatno negdje pred hramom, gdje se govori o svemu što je Isus učinio počevši od Galileje, ali čemu je potvrda ono što se dogodilo ovdje u Jeruzalemu – Isusovo uskrsnuće. I to je sada naše poslanje, da kad se vratimo budemo svojoj braći i sestrama svjedoci svega onoga što se dogodilo u Svetoj Zemlji, od trenutka kad nam se Krist pridružio pa do trenutka njegovog uskrsnuća.
U Galileji smo također bili na mjestu na kojem je, nakon uskrsnuća, Isus Petru dao prvenstvo. Na mjestu na kojem ga je Isus tri puta pitao: Petre, ljubiš li me? i Petar odgovarao da Isus sve zna, da ga voli. To je to ‘poslanje u Galileju’. Mi smo sada, braćo i sestre, poslani kao oni koji su svjedoci uskrsnuća, u Galileju. U Galileju naših domova, Galileju naših radnih mjesta, Galileju naših župnih zajednica, Galileju naše biskupije, Galileju našeg naroda – da tamo budemo svjedoci uskrsnuća. Da tamo govorimo svima što smo doživjeli i što smo iskusili. I to je ono poslanje koje imamo. I to je ono čime mi, zahvalni, možemo doista uzvratiti onima koji su nas pratili.
Ako se nismo promijenili, ako smo ostali isti ljudi, ako ćemo se vratiti isti onakvi kakvi smo došli, onda nismo trebali ni dolaziti. Ne može se družiti s Isusom i ostati isti.
* * *
Cilj našeg hodočašća u Svetu Zemlju bio je otkriti tragove Božjeg milosrđa u Godini milosrđa kako bismo iskazali milosrđe – i ja vjerujem da smo ta dva cilja ispunili. Da smo otkrili tragove Božjeg milosrđa u ovoj Svetoj zemlji, pa čak i ondje gdje se oni čine kontradiktornim i paradoksalnim.
Otkrit ću svoje iskustvo jednog mjesta za koje mi je netko do vas rekao da mu je u početku bilo izvor sablazni, a to je Bazilika Svetog Groba. Meni se to isto dogodilo kad sam prvi put bio u Svetoj Zemlji. Bio sam pogođen podijeljenošću nas kršćana koja nije nigdje vidljiva kao u Bazilici Svetoga Groba.
A onda sam došao drugi put. I upravo na tom mjestu sam otkrio nešto što nisam mogao nigdje drugdje otkriti, a to je da nas to mjesto povezuje međusobno više nego bilo koje drugo mjesto. Teško ćete naći crkvu gdje ćemo svi mi zajedno moliti, gdje ćemo dodirivati iste svete stvari, klanjati se svatko na svoj način Istome, ispovijedati istu vjeru jedni s drugima i pokraj drugih. To se može vidjeti i prepoznati u bazilici u Betlehemu, ali osobito u Bazilici Svetoga Groba.
Mogli smo otkriti tragove Božjeg milosrđa, ali smo mogli i iskazivati milosrđe. Sam dolazak u Svetu Zemlju – ja sam zahvalan svima – je čin milosrđa i iskazivanje milosrđe prema ljudima koji ovdje žive jer našim dolaskom, boravkom u hotelu, konzumiranjem hrane, kupovinom nabožnih predmeta i davanjem milostinje, omogućujemo tim ljudima da mogu ovdje nastaviti živjeti, ovim svetim mjestima da nastave egzistirati pa da mogu ovdje dolaziti i budući hodočasnici.
Napravili ste i još nešto, a čega možda i niste svjesni. Od vaših uplata u ovo naše hodočašće dali smo jučer patrijarhu ovdje u patrijaršiji 10 tisuća dolara za potrebe vjernika u ovoj biskupiji i to je vaš znak milosrđa za koji vam iskreno zahvaljujem.
Ova dva cilja ipak nisu dovoljna ako se ne dogodi onaj treći cilj, a to je onaj naš povratak u Galileju nakon uskrsnuća. Gdje ćemo ono što smo iskusili, Božje milosrđe koje smo iskusili, nastaviti svjedočiti, govoriti o njemu, propovijedati ga, biti navjestitelji Evanđelja. To je naša kršćanska zadaća bez obzira na cijenu. Osobito ako nećemo biti oni koji će milosrđe iskazivati počinjući od onih koji su nam najbliži do svakog tko je potreban, kako ne bismo bili zaraženi diktaturom ravnodušnosti.
U onoj mjeri u kojoj to uspijemo Uskrs nam neće biti samo danas, Uskrs će nam biti svaki dan. I mi ćemo, zajedno s našim Gospodinom, biti sinovi i kćeri Uskrsnuća.
* * * * *
NAPOMENA UZ FOTOGRAFIJE: Dragi korisnici fotografija iz Svete zemlje, ljubazno Vas molim da fotografije iz Svete zemlje ne reproducirate i ne distribuirate bez mojeg znanja i dopuštenja. Za dogovorene objave/reproduciranja, uz svaku fotografiju dužni ste navesti ime autora – © Siniša Hančić. Zahvaljujem Vam se na razumijevanju!